Priznajem da još ni jednom nisam izašla na izbore iako već odavno imam pravo glasa. Ako treba da dam odgovor na pitanje – zašto do sada nisam glasala, nisam sigurna da bih mogla ponuditi neki adekvatan odgovor, a pogotovu ne argumentovan. Jednostavno, smatram da na našoj političkoj sceni nema stranke čiju politiku bih ja podržala, niti kandidata za čije bih ideje glasala. A, sva sreća na izbore nisam morala po “partijskoj dužnosti”. Držala sam se stava da ne želim da izlazim na izbore samo zato da bih obavila “građansku dužnost”.
Ove godine, za ove oktobarske izbore, odlučila sam da promijenim stav. Izaći ću na izbore. Možda svoj glas neću dati nikom, ako me u predizbornoj kampanji kojim slučajem neko od kandidata ne ubijedi u suprotno. To ne znam. Ali, znam da ne dam svoj glasački listić.
Šta me natjeralo na ovo? Pa, mnogo je razloga. Dovoljno je da sumiram utiske od posljednjih mjesec dana šta mi se dogodilo u opštini, školi, birou, pošti … Želim da glasam i dignem svoj glas protiv trenutnih stvari koje mi smetaju, kojima nisam zadovoljna.
U ovom trenutku čvrsto vjerujem u to da moj glas i glas hiljade onih koji se svakodnevno suočavaju sa sličnim problemima može da mijenja stvari oko nas. Želim da vjerujem da moj glas može da bar na trenutak zabrine službenicu u sobi 16 u opštini koja umjesto da mi ovjeri dokumenta koje sam donijela, postavlja mi pitanje – “A znate li koliko ja moram da udarim pečata da bih sve ovo ovjerila???” Nevjerovatno, zar ne!? Zamislite da odete kod frizera i da vam on ili ona kaže – “Ne mogu vam prati kosu, znate li vi koliko sam ja danas puta oprao/la kosu”. Malo vjerovatno, zar ne? Naravno, jer taj frizer zna da zavisi od tebe, od toga koliko ćeš ti biti zadovoljan njegovom uslugom, pa ga preporučiti … E, tako i ova službenica trebalo bi da zna da zavisi od nečijeg glasa, da ako ne radi dobro može da ostane bez tog posla, da je njena dobra i sigurna plata, marka iz džepa desetine hiljada onih koji ne rade, i nemaju nikakva primanja. A, ako ne želi da “udara pečate” neka mijenja posao, neka napusti “državne jasle”, neka radi po 15 sati dnevno, bez slobodnog vikenda, za mizernu platu, za neredovnu platu. A tu muku od posala (udaranje pečata) neka prepusti nekom drugom ko bi to radio sa osmijehom na licu. Sigurna sam da ima takvih, samo što se njigov glas ne čuje. E, za njih ću da glasam. Isto važi i za službenicu na Birou kojoj je muka izdavati potvrde nezaposlenima koji trebaju dokazati da jesu upravo to – nezaposleni, na farsama od javnih konkursa. Naravno, ne želim da generalizujem stvari, sigurna sam da postoje državni službenici koji pošteno rade svoj posao, kojima se nije teško javiti na telefon, udariti pečat, izdati uvjerenje … Ali ponovo se vraćam na negativne primjere. Sigurna sam da nešto nije uredu sa radnikom u pošti koji ti preporučuje da preporučenu pošiljku podigneš “ako imaš nekog u pošti”.
Posebno ću da dignem svoj glas protiv toga da direktor bilo koje javne ustanove, a pogotovu ako je ona obrazovna, može da bude čovjek koji će ujutro u devet sati dolaziti pijan na posao, a kandidatu na javnom konkursu pred desetine svjedoka otvoreno i bez imalo ustezanja govoriti: “možeš ti da ispunjavaš sve uslove i budeš najbolji kandidat, ali nećeš biti primljena zato što ja tako kažem i možeš da se žališ kome god hoćeš”. Žalosno je što desetine svjedoka ćute. A zašto? Zato što se boje reći šta misle, jer su i oni, u većni slučajeva, do posla došli “preko veze i poznanstva”. Oni koji čekaju posao boje se da, ako progovore, teško će doći do nekog radnog mjesta. Takvo stanje možemo da mijenjamo svi zajedno. Držaću se one maksime koja kaže “Misli globalno, djeluj lokalno”. Tako ću i ja misliti lokalno, svojim glasom pokušaću da pomognem sebi, a onda društvu u kojem jesam. Preporučujem to svima, a posebno mladim ljudima koji studiraju, a nezadovoljni su stanjem na fakultetima, traže posao, a nisu zadovoljni načinom kako se kod nas dolazi do posla, nezadovoljni su uslovima u bolnicama, domovima zdravlja, putnom mrežom, kanalizacijom, muči ih to što u njihovom gradu nema parka, sportskog terena, kulturnih događanja…
Ne zanima me ni vlast ni opozicija, želim da glasam za sebe. Smatraću da sam pobijedila na ovim izborima zato što sam odlučila da promijenim stav.
eTrafika.net – Biljana Kovačević