„U BiH sam prvi put došla 2011. godine, kada sam sa drugom iz Letonije putovala stopom širom Balkana. Tada sam posjetila Sarajevo, Mostar i neka sela koja su nam bila usput. Za to kratko vrijeme sam shvatila da želim ponovo da se vratim u ovu državu, i evo me tu sad, živim u Brčkom“, priča nam ovo 25-godišnja Linda Skranda (desno na naslovnoj fotografiji) iz Letonije, koja od novembra živi u našoj zemlji.Tokom njenog putovanja kroz Evropu, Linda je odlučila živjeti ovdje, iako je obišla i mnoge druge zanimljive države, BiH ju je naprosto osvojila.
„Možda se ta ljubav desila zbog dobroćudnih ljudi koje sam upoznala, možda zbog sjajnog bureka, možda zbog momenta kada me probudila buka zapaljene planine u Mostaru. Ali, ipak mislim da je to bilo zbog vaših planina koje oduzimaju dah i koje su mi ukrale komadić srca.“
Ona je ovdje došla zahvaljujući programu European Volunteering Service, a finasiran je od strane Evropske komisije. Trenutno volontira u omladinskoj organizaciji Svitac.
“Moj posao je da radim na različitim radionicama sa djecom i mladima. Pored toga, imam još neke aktivnosti kao što su asistent u učenju engleskog jezika lokalnih ljudi, te pomažem u gradskoj biblioteci, koja je moje omiljeno mjesto u gradu.”
Linda je inače diplomirala kulturnu sociologiju i menadžment, a ima i master diplomu iz studija književnosti. Kaže da je radila na različitim mjestima – od kafića do kancelarije. Ali se u posljednje vrijeme zainteresovala za volontiranje, te je tako i došla ovdje. A sve je počelo auto-stopom kroz Evropu.
„Put bez plana se pretvorio u četiri i po mjeseca stopiranja širom Evrope. Zvuči mnogo, ali kada se zapravo pogleda cijeli svijet, Evropa je veličine moga palca. Prijatelj iz Ukrajine koji je išao sa mnom, ucrtavao je u kartu sva mjesta u kojim smo bili. Kada proučavam tu kartu, shvatim gdje do sada nisam bila, ta linija je tanka, a oko nje je ogroman prostor.“
Kaže da se na početku svojih putovanja nije plašila, samo je bila jako uzbuđena. S njom je pošla prijateljica Dalia, pa je tako imala saputnika sa kojim je uvijek mogla pričati na maternjem jeziku.
„Volim svoju zemlju, i želim tu osnovati porodicu, ostariti. Ali prije svega toga, želim da istražim svijet i sebe. Nije bilo straha, samo uzbuđenje. Doduše, imali smo nekoliko incidenata tokom stopiranja, dvojica muškarac su izvadili svoje polne organe u autu, a imali smo još nekih glupih ponuda, ali, u suštini, ne mogu reći da mi je život bio ugrožen. Jedna od najvećih stvari koju sam shvatila tokom tog putovanja jeste da je Evropa puna dragih ljudi koji su spremni pomoći, sa velikim srcima i nevjerovatnim pričama.“
Njene „cipele lutalice“ do sada su obišle mnoge zemlje, pa je lakše nabrojati one u kojima nije bila kao što su Engleska, Danska, Norveška, Island, Kipar, Malta, te nekoliko patuljastih država. Osim toga, nije posjetila ni Rusiju i Bjelorusiju zbog viza.
„Posjetila sam mjesta od Odese do Lisabona i od Skandinavije do Sicilije. Moram pomenuti da ni u jednom mjestu nisam bila duže od sedam dana, zato ne mogu reći da sam zaista upoznala gradove, kroz mnoge sam samo prošla. Ali mnoga od njih zauzimaju posebno mjesto u mom srcu. Granada u Španiji, tu sam živjela u pećini, Koimbra u Portugalu je bila zabavna avantura, Odesa u Ukrajini je najistočnija tačka na kojoj sam bila, takođe jako poseban grad. Palermo na Siciliji je bilo iskustvo puno boja. Atina je nešto posebno, Velenje u Sloveniji ima nevjerovatne ljude. Naravno, Sarajevo je nezaboravno. Lista je zaista dugačka.“
Reklo bi se da za sve ove gradove treba mnogo novca, ali Linda tvrdi da ne mora biti tako. Novac štedi tako što ne putuje javnim transportom, već stopira. To je pravi način da upozna ljude koje inače nikada ne bi upoznala, a i mnogo je brže. Iz Letonije je krenula sa 150 evra, i sa tim novcem je putovala od kraja septembra do februara.
„U Grčkoj smo zaradili tako što smo brali masline. Uglavnom smo spavali kod prijatelja ili poznanika. Jednom smo platili hostel u Napulju, jer su nam lokalni ljudi rekli da je suviše opasno spavati u šatoru. Dva puta smo proveli noć na željezničkoj stanici u Italiji. Sve je to bilo sjajno iskustvo. Zaista vam ne teba mnogo novca za putovanja, to je samo jedan od izgovora.“
Ova djevojka je ipak našla mnogo izgovora da ostane u Bosni, a jedan od njih su i naši ljudi, koji su, kako kaže, jako topli i prijateljski raspoloženi.
„Čak i ljudi iz susjednih zemalja kažu da ima nešto posebno u vezi Bosanaca i Hercegovaca. I to je tačno. Ljudi ovdje vole da pomažu, čak i onda kad nisam znala ni jednu riječ vašeg jezika, oni su se trudili da mi pomognu i objasne gdje se nešto nalazi. U Letoniji ljudi bi se pravili da vas nisu čuli. Svagdje možete naletjeti na neljubazne ljude, ali to bi ovdje bio veliki izuzetak. Sve osobe koje sam do sada upznala željele su ostvariti kontakt sa mnom bez obzira na jezičke barijere. Takođe, mislim da su ljudi ovdje jako iskreni.“
Trudi se da nauči naš jezik, te jednom sedmično ide na časove, a poznavanje ruskog jezika joj dosta pomaže. Međutim, ovdje su običaji i kultura drugačiji nego u njenoj zemlji.
„Na primjer, ovdje možeš otići na kafu bez razloga, dok u Letoniji to radiš kada imaš konkretan razlog. Možda je to i zbog toga što je piće ovdje jeftino. Domaća hrana je dosta teška, pitam se hoću li moći ući u svoju garderobu nakon godine provedene ovdje. Vaša tradicija je jako lijepa. Zanimljivo je to što ovdje postoje tri religije i tri različite nacionalnosti. Sviđa mi se poziv na molitvu iz džamije jer njih nema u Letoniji. Imala sam priliku biti na pravoslavnom Božiću i na slavi, sa zanimljivim običajima. Sviđa mi se kako i mladi i stari učestvuju u tome.“
U najvećem gradu Srpske provela je samo jednu noć, i kaže da se sjajno provela, ali nije imala priliku da vidi grad. Kaže da će ga posjetiti još jednom prije nego što ode, a to bi, prema planovima, trebalo biti 31. oktobra, kada ističe projekat, a i viza za boravak.
eTrafika.net – Jovana Savanović