Zatvaranje javnih rudnika i otvaranje privatnih, uz nepovoljne koncesije, uništavanje okoliša i kršenje radnih prava rudara su pojave koje prate energetsku tranziciju u Bosni i Hercegovini i ostalim balkanskim zemljama.
Piše: Alena Beširević; Naslovna fotografija: Svjetlana Vasić
O ovim temama diskustovali su rudari, sindikalisti, aktivisti za zaštitu okoliša i građani iz 18 zemalja svijeta, tokom Zbora sredinom septembra. Zbor je simbolično održan u Brezi, gradiću koji se od 1907. godine razvijao oko rudnika. Industrija i ekonomija ove opštine udaljene dvadesetak kilometara od Sarajeva, tradicionalno se oslanja na Rudnik mrkog uglja „Breza”, koji trenutno zapošljava oko 800 ljudi. Zbor je održan na prostoru nekadašnjeg gradskog bazena izgrađenog od doprinosa rudara. Bio je to prvi olimpijski bazen u BiH i predstavljao uspjeh kolektivnog rada i solidarnosti.
„Bazen je napravljen doprinosima naših djedova koji su radili u našem rudniku, u kom ja i dan-danas radim. Bazen je danas u stanju ovakvom kakvom jeste, ali se nadamo da će ponovo oživjeti”, naveo je Admir Selimović, predsjednik Skupštine samostalnih sindikata rudnika FBiH.
Rudnici u BiH smatraju se najopasnijima u Evropi. Uprkos tome, ovdje rudari i dalje svakodnevno silaze u jamu kako bi opskrbili energetska postrojenja. U emotivnom govoru, Admir je sažeo iskustvo života brojnih porodica koje žive od rudarstva.
„Nastojeći zgrabiti bolje živote, mi ovdje svi, s koljena na koljeno, moj djed, moj otac, pa danas ja (nadam se da neće moj sin), postajemo kopači u državnim rudnicama gdje stvaramo svoju egzistenciju. Za to vrijeme su rudarske žene, živeći u stalnom i opravdanom strahu od strašnih vijesti iz rudničkih jama, bile prinuđene preuzeti većinu poslova, pritom radeći i sve ostale poslove koje im je po rođenju dodijelilo surovo patrijarhalno društvo. Nerijetko su postajale udovice. Nakon što bi se sinovi ženili, majke bi prokletstvo ‘rudareve žene’ predavale svojim snahama i tako do dana današnjeg”, kazao je Selimović.
Osim uslova rada koje odlikuju nedostatkak modernizovanih tehnologija za ekstrakciju, sigurnosni rizici i niska primanja, rudarima u Federaciji BiH se uz platu ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje. Po tom osnovu je Rudnik mrkog uglja „Breza”, koji je od 2010. u koncernu Elektroprivrede BiH, sa dugom od 137 miliona KM, treći najveći dužnik u Federaciji BiH. Osim toga, proizvodna cijena uglja u rudnicima u Federaciji BiH manja je od prodajne, koju određuje vlasnik, ujedno i kupac — Elektroprivreda BiH. Ovi uslovi koje je nametnula Elektroprivreda BiH, u skladu sa odlukama Vlade FBiH, rudnike guraju ka sigurnom finansijskom ambisu.
„Najbolji primjer su naše kolege iz Zenice, koji su jednostavno ostali bez ičega, dok je vlasnik kapitala svojim mjerama, radnjama i ponašanjem doveo ljude u bezizlaznu situaciju”, naveo je Senad Sejdić, predsjednik Sindikata RMU „Kreka” iz Tuzle.
Za dugove, proizvedene ovim politikama, danas se umjesto stvarnim vlasnicima krivica obračunava rudnicima.
„Cijena uglja koju godinama plaćaju rudnici određuje se prema odluci vlasnika. Budući da je ta cijena mizerno niska, vlasti kažu: ‘Ne možemo poslovati, ne možemo plaćati poreze i doprinose’. Pa donose odluke koje dodatno opterećuju rudnike. Tko još može raditi pod tim uvjetima? Čak i pekara danas ne može poslovati ako ne plaća poreze i doprinose”, navodi sindikalac iz Tuzle.
Uporedo s tim, vlasti u Bosni i Hercegovini potpisuju strateška dokumenta koji pretpostavljaju energetsku tranziciju, odnosno postepeno udaljavanje od uglja kao energenta i prelazak na obnovljive izvore energije. Ovo se često u rudarskim krugovima prevodi, možda i opravdano, s obzirom na primjer zatvaranja jame Raspotočje u Zenici, kao zatvaranje rudnika. Pošto nema konkretnih planova i strateških projekata koji bi mogli obezbijediti stabilnost energetskog sektora kao ni alternative za upošljavanje rudara, prirodno se nameće pitanje o tome šta bi zatvaranje rudnika značilo za Brezu.
„Rudarenje je u Brezi kroz godine postalo način življenja i funkcionisanja. Jedan od većih problema za lokalnu zajednicu predstavljalo bi zagrijavanje domaćinstava. Pošto Breza nema kolektivno riješeno pitanje grijanja, naši građani bi imali problem sa prelaskom na alternativne izvore grijanja, što bi proizvelo ogromne troškove za njih. Lokalna zajednica u Breze se godinama gradila uz rudnik i pored rudnika, pa na takav način je potrebno i izlaziti iz istog. Dakle potrebno je vrijeme, novac, te jasan i precizan dugoročni plan za sve naredne faze”, objašnjava predsjednik Skupštine sindikalne organizacije Rudnika mrkog uglja „Breza” Armel Jekalović.
U koncernu Elektroprivrede BiH nalazi se sedam rudnika, dok su dva u vlasništvu Elektroprivrede Republike Srpske. U rudnicima koncerna u Federaciji BiH, prema navodima generalnog direktora EPBiH Sanela Buljubašića, radi 5.120 radnika. RiTe Ugljevik i RiTe Gacko, u vlasništvu ERS-a, ukupno imaju oko 4.000 zaposlenih, ali ne postoje podaci o tome koliko je radnika zaposleno samo u rudnicima. Iako su rudari ti koji silaskom u jamu održavaju postojeći energetski sistem, o planovima tranzicije i njihovoj sudbini niko ih ne obavještava.
„U Bosni se stalno mijenjaju vlasti, niko ne pravi strategiju toga, niko nama ne prezentuje informacije o planovima. Nama se jednostavno servira da oni potpisuju tamo neke deklaracije”, govori Sejdić.
Planovi javnih preduzeća, prvenstveno Elektroprivrede BiH, za realizaciju projekata u oblasti obnovljivih izvora energije, koji bi zamijenili ugalj, nisu ostvareni ili kasne. Umjesto izgradnje održivih energetskih pogona u javnom vlasništvu, ovi projekti su prepušteni velikim korporacijama, često stranim, i manjem broju tajkuna bliskih vlastima. I rudari i aktivisti se slažu da su planovi vlasti neodrživi, neprecizni i da dovode do stihijskog urušavanja rudnika s ciljem privatizacije zajedničkog dobra.
„Mi vidimo obnovljive izvore energije i da se to dešava, ali kako ću ja preći na obnovljivi izvor ako ja nisam vlasnik toga? Država nije vlasnik toga što oni nama nude i pričaju. Dolaze Kinezi i oni će biti vlasnici, a mi ćemo svoje ovo što imamo zatvoriti”, pojašnjava Sejdić.
Uporedo sa kolapsom rudnika čije posljedice podnose rudari, radnici i ljudi okupljeni oko rudarskih zajednica, u BiH se otvaraju privatni rudnici.
„Dok imamo probleme sa našim rudnicima, sa funkcionisanjem, platama radnika ili nedovoljnim količinama uglja u rudnicima, u posljednje četiri godine su otvorena tri nova rudnika uglja: Medna, Bistrica, Bukova Kosa. Po zadnjim informacijama, sprema se još jedan rudnik kod Novog Grada pa ćemo imati taj kontinuitet svake godine po jedan. Ugalj se kopa, privatnik kopa, prodaje i radi sa njim šta hoće. Iz Ugljevika, iz Gacka stižu informacije da fali uglja. Sindikati kukaju, mi to više ne možemo slušati jer se ništa ozbiljno po tom pitanju ne poduzima. Imali smo naš Ugljevik kop, nekom smo ga dali i sad smo to kupili. Imamo sad invaziju solarnih i vjetroelektrana. Dodjeljuju se koncesije i šakom i kapom — privatnicima. A ti isti privatnici nisu obavezani da 20, 30, 50 posto električne energije koju sutra proizvedu ostave u ovoj zemlji”, naveo je Vladimir Topić iz banjalučkog Centra za životnu sredinu.
Aktivisti za zaštitu prirode koji se bore protiv rudarenja stranih privatnih kompanija u Bosni i Hercegovini podržali su borbu za očuvanje javnih rudnika, koji su i dalje osnovni pokretač energetskog sistema.
„Iako je na prvi pogled izgleda nemoguće, postoje stvari u kojima se mogu složiti i ekolozi i rudari. Pravda je jedna od njih”, kazao je Zoran Poljašević, predstavnik Ekološkog udruženja „Ozrenski studenac”.
Zboru su prisustvovali aktivisti i sindikalisti iz Engleske, Njemačke, Portugala, Španije, Italije, Njemačke, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore kako bi podijelili iskustva. Kristin Štulen, aktivistica i istraživačica iz Frankfurta govorila je o dugotrajnoj borbi protiv rudarenja kompanije RWE, koja upravlja brojnim termoelektranama i rudnicima lignita u Njemačkoj.
„Mislim da postoji pogrešno shvatanje da smo se borili protiv samih rudara uglja, jer ono protiv čega smo se zaista borili bila je kompanija RWE koja nastavlja kopati ugalj u Njemačkoj, iako je Njemačka, pod zelenom vladom, pristala da prestane s ugljem. Područje o kojem govorimo, na kojem su kopali, već je decenijama depopulirano i zapravo nema smisla kopati više ugalj kada to više nije naseljeno mjesto. To je bio razlog za borbu”, navela je.
Alan Mardgam generalni sekretar Udruženja rudara Durhama (Durham Miners’ Association DMA) i bivši rudar u rudniku Vermout, govorio je o privatizaciji energetskog sektora u Velikoj Britaniji koja je bila pogubna za potrošače.
„Izbor Margaret Tačer 1979. godine, započeo je proces privatizacije. Privatizovala je našu elektroprivredu, našu plinsku industriju, našu telekomunikacijsku industriju, našu željezničku industriju, vodoprivredu. Svaka industrija koja je nacionalizirana, privatizirana je pod konzervativnom vladom. Nijedna od njih nije bila uspješna. Uspješno su zaradili mnogo novca za dioničare, ali računi za potrošače, za nas poreske obveznike su apsolutno astronomski. Mislim da plaćamo najviše cijene električne energije u Evropi, jer su zatvorili industriju uglja”, kazao je.
Zbor koji je organizovala platforma „Združeni Balkanski otpor i rad” (ZBOR) je bio mjesto gdje su postavljena suštinska pitanja o budućnosti elektroenergetskog sektora u BiH, ali i načina na koji se tretiraju zajednička dobra zarad kapitala.
„Došli su ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, iz svih krajeva Balkana, iz vrlo različitih oblasti. Oni su sjeli zajedno i zaključili da ne podržavaju tranziciju zato što je nepravedna i da su protiv rasprodaje, privatizacije i uništavanja prirodnih i društvenih dobara”, navela je Svjetlana Nedimović, aktivistkinja i jedna od organizatorica Zbora.
Učesnici Zbora na kraju su usvojili zaključke kojim su stali uz rudare „prihvatajući istorijski dug prema ljudima koji su podigli ovu zemlju”. Kada je riječ o BiH, naglasili su da većina električne energije dolazi od toga što „neko silazi u jamu i kopa”, te da za to mora imati pravičnu naknadu i dostojanstvene uslove uz punu sigurnost na radu.