Pučka kuhinja u Glamoču duže od 25 godina predstavlja jedno od najvažnijih mjesta pomoći za stanovnike ove općine. Od prvog obroka pripremljenog 2001. godine, njen rad prerastao je osnovnu ideju podjele hrane i razvio se u prostor u kojem se, osim toplog obroka, dijele razgovor, povjerenje i osjećaj dostojanstva.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Tokom svih ovih godina, koordinator kuhinje Blagoje Soldat, poznatiji pod nadimkom Blaženko, i kuharica Julija Šimunović svašta su vidjeli i čuli. Svaki korisnik je ovdje s ozbiljnim razlogom i velikom potrebom. Nijedan dolazak nije lak. Neki od korisnika su fizički ili psihički bolesni, a Julija i Blaženko su vremenom naučili kako pristupiti svakome ponaosob i biti im prijatelj.
„U jednom trenutku imali smo korisnike od beba starosti samo mjesec dana, pa do osoba od 90 godina. Davne 2001. godine, projekat je zamišljen za ljude starije životne dobi, no potrebe na terenu su nas odvele u drugom pravcu, veliki broj mladih obitelji, samohranih majki i očeva, na koje nismo mogli zatvoriti oči. U posljednjih pet godina bilježimo i izrazito visoku stopu smrtnosti naših korisnika”, govori Blaženko objašnjavajući strukturu korisnika, u kojoj nema pravila.
Korisnikom Pučke kuhinje može postati svako ko prepozna vlastitu potrebu i obrati im se direktno, dok prioritet imaju osobe koje se već nalaze u evidenciji Centra za socijalni rad.
„Vratio sam se sa majkom u Glamoč 2004. godine, a korisnici Pučke kuhinje smo već duže od 20 godina. Za nas znači mnogo svaki vid pomoći u obliku hrane, odjeće i higijenskih potrepština. Riječ kojom bih opisao Pučku kuhinju bila bi — podrška”, govori svakodnevni korisnik, opisujući važnost ovog mjesta.
Pučka kuhinja je dio međunarodne humanitarne organizacije „Misija bez granica”, koja u Glamoču posljednje četiri godine realizuje i „Senior projekat” u kojem danas imaju 32 korisnika. Radi se o ljudima koji žive u selima udaljenim 10, 15 ili 20 kilometara od Glamoča. Blaženko Soldat ih obilazi jednom mjesečno, donoseći pakete s osnovnim životnim namirnicama, ali i prijeko potreban razgovor.
„S mnogim ljudima sam se susreo kroz ovaj posao. Posebno emotivne trenutke izazivaju priče koje se ponavljaju kroz generacije. Neki korisnici uključeni su u našu kuhinju još od svoje druge godine, vremenom su odrasli i osnovali vlastite obitelji, ali se sudbina na neki način poigrala s njima i nakon 25 godina vratila ih kod nas, ovaj put sa njihovom djecom”, objašnjava Blaženko tužno, spuštenog pogleda.
Jedna od korisnica, starije dobi, zaustavila nas je na ulici kako bi dodala da za nju ova kuhinja vrijedi zlata. Toga dana došla je ranije zbog kiše, čekajući u fotelji, slušala je naše razgovore, ali bilo ju je stid ometati. Tiho je spomenula da nema nikoga, a djelatnike Pučke kuhinje u Glamoču doživljava kao svoju jedinu porodicu.
Druga, mlađa žena, kratko i tiho dodaje da ima samo jedno veliko hvala za Pučku kuhinju. Dok čvrsto steže svoju kanticu, odlazi pognute glave, a za njom ostaju teški koraci po asfaltu mokrom od kiše.
Iza njih 30 godina humanitarnog rada
Međunarodna humanitarna organizacija „Misija bez granica” započela je svoje djelovanje u Glamoču 1996. godine, kroz mjesečne posjete osobama u stanju socijalne potrebe. Krajem 1999. godine, Blaženko Soldat postaje dio organizacije, a već tada postaje jasno da su potrebe na terenu mnogo veće od pomoći koja je tada bila dostupna.
„Osmislili smo projekt Pučke kuhinje na način koji smo u tom trenutku mogli, ali on je prvobitno zamišljen da traje dvije godine uz pomoć donatora, ljudi koji bi to finansijski pratili. U te dvije godine pokazala se ogromna svrha tog projekta”, govori Soldat za eTrafiku.
Nakon tehničkih priprema prostora i ispunjenih uvjeta, prvi podijeljeni obrok bio je 15. aprila 2001. godine. Danas, 25 godina kasnije, kuhinja i dalje svakodnevno radi, a projekt je nastavio da raste.
„Više nije bilo upitno da li ćemo imati nove donatore, svojim radom smo u prve dvije godine stvorili sve kako bismo zadržali, ali i privukli nove donatore, tako da je bilo jasno da se projekt nastavlja. Tim ‘Misije bez granica’ angažiran je da bude jasan i transparentan prema svojim donatorima, što nas u konačnici spašava od svih izazova koje danas imamo u svijetu”, objašnjava koordinator.
Rad kuhinje se od početka finansira isključivo sredstvima međunarodnih donatora, pretežno iz zemalja Evropske unije. Blaženko i ostatak tima nisu htjeli da opterećavaju budžet općine Glamoč, pa sva sredstva za najam prostora, režije, namirnice i plaće, osiguravaju kroz inostrane donacije.
„Ovdje nije samo podjela obroka, naši korisnici dobivaju i odjeću, obuću, lijekove… Nekada smo kroz projekte organizirali podjelu ogrijeva, vodili djecu naših korisnika na kampovanje, pa čak i na more”, objašnjava Blaženko, izdvajajući samo dio onoga što je stalo u godine dosadašnjeg rada.
U Glamoču, Pučka kuhinja ima dobru suradnju s Centrom za socijalni rad, te potpisan memorandum o suradnji s „Caritasom”, što omogućava bolju koordinaciju pomoći i podršku za sve korisnike u potrebi.
„Imamo 55 korisnika stalne socijalne pomoći koja mjesečno iznosi 160 konvertibilnih maraka. Kroz razgovor s kolegama iz drugih, većih centara, razmjenjujući brojčane podatke, uvijek se šokiramo, jer se radi o približnim ciframa, dok je ukupni broj stanovnika drastično različit”, govori Antonija Kovačević, socijalna pedagoginja iz Centra za socijalni rad u Glamoču.
Na spisku za primanje socijalne pomoći nalaze se osobe čija su mjesečna primanja manja od 160 KM. Prema kantonalnom zakonskom okviru, unutar jedne kalendarske godine, isti korisnik može dobiti tri puta jednokratnu novčanu pomoć od 100 konvertibilnih maraka, ali to ovisi o procjeni i potrebama korisnika.
„Često se susrećemo sa našim korisnicima odlaskom na teren, ali nerijetko i njih teške životne okolnosti dovode do nas. Dosta starijih ljudi je napušteno od strane djece i bližnjih ili nemaju nikoga živog od porodice, pa nekada im je dovoljan samo razgovor jer nemaju kontakt sa drugim ljudima. Mi smo tu i za taj socijalni dio, koji zna biti od smijeha do suza”, govori Antonija, dodajući da u Centru za socijalni rad nemaju zvaničan podatak koliko njihovih korisnika istovremeno koristi i usluge Pučke kuhinje, iako većinski dio to čini.
Dužnost i zadovoljstvo
Pučka kuhinja danas ima 72 aktivna korisnika, dok je maksimalan broj korisnika kroz godine iznosio 111. Osim obroka, neki korisnici dolaze i na čašicu razgovora, jer je Blaženko, kao koordinator, zadužen za rad s ljudima. Redovito sluša njihove probleme, a zatim zajedno pronalaze rješenja.
„Kroz ovu Pučku kuhinju prošlo je više od 1.500 ljudi. Prema svima njima sam imao obavezu i dužnost, ali i jedno veliko zadovoljstvo da sam dobio povjerenje tih ljudi da podijele sa mnom svoje izrazito teške sudbine, nakon kojih budem razočaran zašto su se te stvari morale baš tako događati”, govori Blaženko, naglašavajući da ga ta iskustva svakodnevno motiviraju da čini još više za one kojima je pomoć najpotrebnija.
Prostor, prije dolaska korisnika, svojim izgledom ne otkriva svoju svrhu. No kada korisnici stignu, osim kantice za hranu i vrećica za kruh, donose sa sobom svoje teške sudbine, umorne oči i ispucale ruke. Kroz svakodnevne susrete, među sobom su razvili istinsku empatiju i razumijevanje, koje se osjeti u svakom razgovoru i zajedničkom trenutku.
„Nisu svi u mogućnosti svaki dan doći po svoj obrok, budući da su spriječeni zbog zdravstvenih ili nekih drugih razloga, ali oni koji žive u blizini odsutnih korisnika, ponesu im obrok do kuće. Godinama su postali aktivni sudionici Pučke kuhinje, razvila se svijest o potrebama drugih korisnika i razvijena je tolerancija i međusobno poštovanje”, objašnjava Soldat, naglašavajući koheziju među korisnicima, od kojih neki svakodnevno pješače i po četiri kilometra u jednom smjeru kako bi dobili svoj topli obrok.
Prije pandemije virusa korona, Pučka kuhinja funkcionirala je po principu restorana, a hrana se izdavala isključivo osobama koje su mogle da dođu u kuhinju. Opcija zatvaranja nije postojala, stoga su drastično promijenili način rada i započeli s podjelom obroka, što se pokazalo praktičnijim rješenjem za korisnike.
„Podjela toplih obroka se vrši radnim danima u periodu od 12 do 13 sati, a za dane vikenda imamo podjele suhog obroka. Na meniju imamo 18 vrsta obroka koje smo prilagodili osobama sa dijabetesom i problemima sa tlakom. Takođe, od prvog dana svinjsko meso ne koristimo nikako, a sve namirnice su svježe”, objašnjava Blaženko kojeg je dugogodišnji rad oblikovao u osobu kakva je danas.
Mnogo više od posla
Julija Šimunović posljednjih 12 godina svakodnevno priprema obroke u Pučkoj kuhinji. Prvobitno je svoj posao zamišljala kao kuharica, no kroz godine rada uvidjela je da je rad u Pučkoj kuhinji znači mnogo više od samog pripremljenog obroka.
„Ovaj posao me promijenio kao osobu, naučila sam cijeniti stvari koje sam prije shvatala olako. Posebno mi bude teško kada vidim školske kolege svojih sinova, pa se s tim osjećajem težine vratim kući, a potom držim svojoj djeci lekcije o zahvalnosti”, govori Julija, ističući kako se trudi svakom korisniku uljepšati provedeno vrijeme u prostorijama Pučke kuhinje.
Pučka kuhinja u Glamoču, dok njen ritam svakodnevno održavaju Blaženko i Julija, ostaje mjesto gdje topli obrok znači potvrdu da neko vidi, sluša i poštuje čovjeka, bez obzira na njegov život, ime i porijeklo. Svako ko osjeća potrebu da pomogne prijatelju ili komšiji, može to učiniti kroz Pučku kuhinju, ali i osobno. Svaka podrška je dobrodošla, jer se samo zajedničkim djelovanjem može unaprijediti kvaliteta života ljudi koji se nalaze u stanju potrebe.
