“Pišem jer danas čitaju samo odabrani. Samo oni koji se još uvijek nadaju boljem, koji vide dalje, koji umiju da razumiju i vole. Ostali gledaju ponuđeno, slušaju već ispričano, ponavljaju rečeno, vide očigledno i gutaju sažvakano”, objašnjava nam on tokom intervjua.
Bogdan Stevanović (28) rođen je u Beogradu. Turistički je novinar koji radi kao obezbjeđenje u jednom noćnom klubu u Barseloni, gdje trenutno živi. Nepronalaženje posla u struci i preživljavanje umjesto življenja razlozi su koju su ga odveli iz Beograda, ali mu nisu oduzeli ljubav prema njemu.
“Beograd i ja imamo vrlo specifičan odnos. Radi se o nekoj jakoj ljubavi, ali možemo jedan bez drugog. Ne nedostaje meni Beograd kao grad, već personifikacija svega onog što on zajedno sa ljudima koji tamo žive predstavlja. Beograd je jedan od rijetkih gradova koji te nauči da cijeniš slobodu tako što ti je uskraćuje, koji te nauči kako da budeš vrijedan iako ti ne daje prilike za zaposlenje, kako da nalaziš ljepotu u svemu čak iako je na prvi pogled nevidljiva. On je stvarno jedan magičan grad”, otkriva nam.
Počeo je da piše prije desetak godina, od tada živi i njegov blog Blogdan, ali je postao čitaniji prije dvije godine kada se odvažio napraviti stranicu na Facebooku. Iako svoje emocije iznosi javno, pokazujući svima svoje vrline, ali i slabosti, kaže da to ne smatra hrabrošću.
“Iskren da budem, mislim da za to uopšte ne treba hrabrosti. Mislim da svako ko piše, pogotovo o emocijama, zna da se tokom pisanja ostvaruje neka intimna i lična veza između papira i pisca. Tek kasnije kad vidiš da neki drugi ljudi reaguju na to što pišeš, shvatiš da sve to što si napisao razumije još neko osim tebe i papira. Makar je tako u mom slučaju. Dok pišem ja se ispovijedam pred tom bjelinom papira, i tako nastaju moji tekstovi”, govori Bogdan.
U njegovim tekstovima se mnogi pronalaze, teme su raznovrsne, a poruke koje nose primjenljive u mnogim životnim nedoumicama, prekretnicama i situacijama. Kaže da tekstovi nastaju kada i sam doživi neko iskustvo koje izazove emociju.
“Nastajanje mojih tekstova uvijek isprovocira nešto što mi se u tom trenutku događa. Nikad ne planiram koji će biti naredni tekst, samo čekam da mi se on sam dogodi. Ono što pišem uvijek je vrlo lično i uslovljeno mojom tačkom gledišta na određene stvari. Moram priznati da sam kroz pisanje mnogo toga naučio o sebi, o ljudima, o svijetu oko mene. To su neki razgovori sa sobom, koji zahtijevaju temeljnije promatranje, to nisu rasute misli, već uvijek nizane nekim redoslijedom, koji ne bih uspio da nađem ćuteći, pa čak ni pričajući. Samo tada, u tim tišinama kad glasovi ćute – ja vrištim, grmim i saznajem kroz slova”, naglašava.
Nesebično dijeli svoj prostor na blogu, što nije beznačajno ako uzmemo u obzir da bilježi više od milion posjeta godišnje. Imali smo priliku čitati divne tekstove u rubrici “Klinci pišu”, gdje je dao priliku djeci i mladim ljudima da objavljuju svoje tekstove. Odnedavno čitamo i intervjue sa ljudima koji stoički nose svoje životno breme i daju nam primjer kako slanjem pozitivnih vibracija liječimo srce, um, dušu i tijelo.
“Živimo u dobu kada ljudi mnogo vremena provode na internetu pa je on zato i postao savršeno mjesto za prodaju kojekakvih stvari. Gdje god se okreneš neko ti nudi neke proizvode ili usluge, podmeće ti ih onako perfidno, zapakovane u nešto ukusno, pitko, čitljivo ubjeđujući te da ti ukoliko ne pazariš te stvari ne možeš biti srećan čovjek. Meni je više muka od toga. Zato sam odlučio da na svom blogu (jer mi se apsolutno može) dam prostor isključivo ljudima i njihovim pričama. Životnim, emotivnim, svakodnevnim, posebnim, a i prosječnim. I vidim da ljudi koji me čitaju to primjećuju i poštuju. Kod mene nema senzacionalističkih naslova koji te tjeraju da klikneš da bih ja od toga zaradio, nema reklama koje meni donose profit, a tebi smetaju da čitaš tekst, nema ničeg osim slova i interpunkcijskih znakova ispreplitanih u emocije” objašnjava nam tokom razgovora.
Bogdan je u okviru istraživačkog rada kao završni rad na master studiju Turističkog novinarstva sjeo u invalidska kolica otputovao u Firencu i zajedno sa svojim kolegama napravio turistički vodič za ljude sa otežanim kretanjem “Svet dostupan svima”. Svoj rad je predstavio na TEDxZemun, a Bogdan kaže da cijela priča ide u dobrom smjeru.
“Organizatori TEDXZemuna kontaktirali su me jer su znali za moj blog i pitali da li želim da budem govornik. Kada smo počeli da pregovaramo oko toga šta bi moglo da bude tema govora, iako beskrajno mnogo volim to što pišem, mislio sam da ima nekih bitnijih tema o kojima bih mogao da pričam. Zato sam odlučio da pričam jednu svoju priču koja možda može da pomogne drugima, da pričam o tome kako sam putovao po Firenci u invalidskim kolicima i pravio turistički vodič za osobe sa otežanim kretanjem. Prije dvije nedjelje učestvovao sam na konferenciji o pristupačnom turizmu u Srbiji koju su organizovali Srbija za mlade i Turistička organizacija Srbije. Dao sam nekoliko intervjua u vezi sa mojim govorom na TEDxZemun-u i ukazala se prilika za potencijalnu saradnju sa udruženjima osoba sa invaliditedom u Kanadi”, kaže naš sagovornik.
Pričajući o iskustvima koje je doživio sjedeći u kolicima, kaže da su ga najviše pogađali sažaljivi pogledi, ali i razne arhitektonske i druge prepreke sa kojima se ljudi koji koriste kolica susreću. Ono što nam nedostaje je saosjećajnost i empatija, poručuje Bogdan. Zato je ponekad potrebno obuti tuđe cipele.
“Smatram da nije pošteno to što su ovaj svijet i sve njegove čari selektivno dostupni ljudima, a niko drugi nego baš mi, isti ti ljudi, ne može da se bori i ispravi to kako bi ovaj svijet bio bolje i ljepše mjesto za sve nas. Ljudi mogu biti ili saosećajni ili bezobzirni. Svi koji šetaju kalkulišući na skali između te dvije krajnosti su samo licemjeri. Ne postoji tako nešto kao što je poluempatija – da recimo želiš da pomogneš djeci bez roditeljskog staranja ali te baš briga za povrijeđenu životinju na ulici, ili imaš osjećanja za bolesno dijete ali te baš briga za isprebijanog Roma. Ljudskost je jasna kao dan, beskompromisna i nema nijanse”, ističe on.
Bogdan je takođe jedan od osnivača “Pokaži malo da ti je stalo”, studentskog pokreta koji je prerastao u organizaciju koja je na raspolaganju svakom ko je u bilo kakvoj nevolji.
“Organizovali smo razne humanitarne akcije, štandove, žurke, koncerte itd. Najviše smo prikupljali sredstva za pomoć djeci oboljeloj od raka, zatim djeci i mladima kojima su bile potrebne transplantacije organa u inostranstvu, bili smo 24h aktivni tokom poplava prije nekoliko godina, organizovali prikupljanje sredstava i razvozili po Srbiji. Takođe uvijek oko Nove godine organizujemo neke simbolične akcije, pravimo paketiće djeci na klinikama za onkologiju, prikupljamo pare od kolega u firmama gdje radimo i poslije kupimo nešto što je potrebno. Ove godine će to biti kreveti za Roditeljske kuće Nurdora u Beogradu”, govori nam.
Liječi se muzikom, razgovorima, šetnjom, morem, zagrljajima. Trudi se da od života napravi vječni odmor, ali ne u smislu da ne radi, već da ga ništa ne umara. Na kraju nam ostavlja poruku kako da napravimo svijet koji će biti ugodno mjesto, dostupno svima.
“Mislim da nam nedostaje više dodirivanja, povezivanja sa prirodom, maženja životinja, držanja djece u naručju. Sve to ima terapijsko dejstvo kojem se mi ne prepuštamo. Nedostaje nam više zajedništva i još više zahvalnosti. Jedina rana ovom svijetu smo mi ljudi. Mi moramo liječiti jedni druge da bismo ovaj svijet napravili boljim mjestom”, zaključuje Bogdan na kraju našeg razgovora.
eTrafika.net – Biljana Nedić