Poznati srpski motociklista Zoran Kovačević Kawazoki, koji prelazi 45 hiljada kilometara dugu rutu kubanskog revolucionara Ernesta Če Gevare po Južnoj Americi, nedavno je prešao iz Argentine u Brazil i sada ide prema Rio de Žaneiru.
“U Brazilu ne treba viza za srpski pasoš, a prvi grad Foz Iguazu je bio toliko čist i uredan da sam pomislio da nisam u Južnoj Americi. U marketu je bilo sve čega u Argentini i Čileu nije bilo, od slatkiša, svježeg voća i povrća, do pekara kao u Francuskoj. Ljudi većinom voze na etanol koji je za trećinu jeftiniji od benzina. Putevi su obilježeni propisno i nema smeća, kesa i plastičnih flaša pored puta”, priča Kovačević.
I hostel u kojem se smjestio je, kako kaže Zoki, bio odličan sa posebnom sobom, klimom, bazenom…
“Obišao sam i poznate Iguazu vodopade i može se reći da taj grad živi od turizma. Ulaz u park je oko 19 američkih dolara, a ako klopaš u restoranu ne možeš da prođeš ispod 15 dolara sa pićem. Flaša vode od jedan i po litar u prodavnici je 1,5 dolar koliko stoji i konzerva koka kole. U prodavnicama koje su na samim vodopadima bočice vode od pola litra koštaju dva i po dolara a od cijena sendviča dobijaju se zaušnjaci”, prenosi naš sagovornik.
On kaže da su brazilski putevi u top stanju i da je putarinu za distancu od oko 600 kilometara platio blizu 12 dolara.
“Na svakoj naplatnoj rampi su parkirana ambulantna kola i vatrogasci. Dakle, ako se desi bilo kakav udes pomoć možete dobiti sa obje strane. Jedino što ubija su kukuruz i šećerna trska, odnosno more njiva pod tim poljoprivrednim kulturama. I silosa ima na sve strane, međutim kad znate da od njega prave etanol i voze se, sve vam biva jasno”, ističe Zoki.
Navodi da je Sao Paolo preskočio zbog gužve pa je spavao stotinjak kilometara van grada.
“Vrijeme polako, ali sigurno odmiče. Već sam skoro pet i po mjeseci na putu. Definitivno, ne može se sve posjetiti i vidjeti a i finansijski se dosta ispucalo. Moj originalni plan je da se negdje sa sjevera kontinenta vratim kući što je još tridesetak dana puta kako bih stigao do Amazona i delte. Sada idem prema Riju i čuvenoj plaži Kopakabana da uslikam bar stotinu brazilskih guza kako bih smirio duhove”, ističe Zoki.
On otkriva da se veličina Brazila može naslutiti i po ogromnim benzinskim pumpama.
“Nikada do sada nisam vidio pumpu i u njoj uređeni parking za 50 do 70 kamiona, zatim restorane sa apotekom sa strane, WC-ove kao iz filma sa slikama na zidu… Na ulazu dobiješ neku karticu, gdje ti kucaju sve što kupiš a na izlasku plaćaš. Kao da si u šoping centru”, prenosi poznati bajker.
Još se prisjeća da se na nedavnom argentinskom Moto GP-ju uvjerio da atmosfera nije kao na sličnim događajima u Evropi.
“Na primjer, čim neka prosječna riba krene tribinom do izlaza ili obrnuto ne možeš da živiš od zviždukanja. Mislim se, kako bi svi oni u publici zanijemili kada bi se ovdje prošetala neka naša djevojka. Ne bi vjerovali šta ih je snašlo”, ocjenjuje Zoran.
Podsjećamo, ovaj Čačanin, koji je svoje putovanje počeo u Meksiku, ide rutom poznatog kubanskog revolucionionara Če Gevare koji je dva puta motorom proputovao gotovo cijelu Južnu Ameriku i o tome napisao “Dnevnik motocikliste”. Takođe, Kovačević je nekoliko godina ranije odvezao motorističku avanturu “Od Čačka do Tokija na suši”, gdje je oko 26.000 kilometara prešao za 90 dana. Kroz obje avanture ga prati njegov suzuki DR 650, star 20 godina.
eTrafika.net – Bojan Rečević