Poetska drama “Dvanaest zvjezdica” Banjalučkog studentskog pozorišta, premijerno izvedena 12. decembra 2013. godine, izazavala je veliku pažnju javnosti i brojne kritike kako publike tako i stručne javnosti. Portal eTrafika prenosi vam kritiku novosadskog profesora Zorana Đerića koja ujedno predstavlja stručnu, ali i kritiku iz ugla običnog čovjeka koji nije sa ovih prostora i kojem je sama tematika malo poznata.
Publici, koja je pratila premijeru ove predstave u Domu omladine u Banjoj Luci, poznate su mnoge činjenice, koje neobaveštenom gledaocu, tj. onom ko dolazi iz druge sredine, nisu bile dostupne, a odnose se, prije svega, na tragični događaj iz novije istorije grada. Tako da je naslov ove predstave, Dvanaest zvjezdica, mnogo više od metafore, simbol jednog vremena i događaja koji je ostao upamćen kao istinska tragedija.
Da podsjetimo: zbog nedostatka kiseonika, kao i nemogućnosti da se on dopremi do bolnice, zbog blokade avionskih letova od strane međunarodne zajednice, tokom rata u Bosni i Hercegovini, u Banja Luci je umrlo 12 novorođenih beba. Nije u pitanju samo tragedija porodica, već i tragedija grada, odnosno jednog naroda koji je bio osuđen na izolaciju u kojoj su, nije ovo jedini primjer, ali je najindikativniji, stradali i mnogi nedužni. Ova tema je zato i primjer i opomena. Imao je sve to u vidu i autor ovog projekta, Aleksandar Pejaković, koji je predstavu i režirao, odnosno kreirao scenografiju za nju. Poznajući njegove ranije pozorišne režije, mogu slobodno da tvrdim kako je ovo do sada njegov najambiciozniji projekat, u svakom smislu. I zato zavrjeđuje pažnju.
Iako je, kako smo već primijetili, ovaj projekat zasnovan na dokumentarnoj građi, on se ne može označiti kao dokumentarno pozorište. Ima u njemu elemenata preuzetih iz stvarnosti i jasan politički komentar. Ali on ne reprodukuje isječak iz stvarnosti, nego želi da (sad već istorijske i ) aktuelne događaje podvrgne strukturalnom tumačenju. Ima u ovom projektu i radikalne formalizacije. Scena je postavljena u središte, oko nje je postavljena publika, kako bi uvijek bila u centru događanja, kao svjedok i saučesnik. Glumci dolaze sa više strana i susreću se upravo tu, pred našim očima, kako bi saopštili ono što je bitno za praćenje događaja. Njih šest (tri djevojke i tri momka) igraju po više uloga, tako da im kostim, najčešće, predstavlja osnovnu karakterizaciju lika koga u pojedinim scenama tumače. Oči su im, sve vrijeme, snažno našminkane (Bojana Tomašević je kreator šminke), tako da im je dat jasan akcenat: one su izvan stvarnosti, izvan onog što se na sceni dešava, zagledane u daljinu, odsutne i tuđe – u značenju: ne žele da prisustvuju i vide ono što se dešava pred njima.
Estetska načela, po kojoj se autor „odriče svakog izmišljanja“ (Peter Vajs), povremeno nas vode ka pantomimi, odnosno grupnim prizorima i tzv. horskom pripovijedanju. Nisu svi učesnici u ovom projektu tome skloni, ali u njemu učestvuju manje-više podjednako: Gorica Gajić, Nadežda Kostić, Bojana Tomašević, Drago Batar, Aleksandar Ševo i Zoran Jelić. Inače, Zoran Jelić, student dramaturgije na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, osim što je glumac, dramaturg je i autor dijaloških scena u ovoj predstavi. Zahvaljujući Jeliću, ove epizode ili mini-fabule su spojene u jednu cjelinu koja ima ako ne kompaktnu, onda barem dovoljno kohezivnu dramsku strukturu. Autor ovog projekta, Aleksandar Pejaković, svjesno dovodi u pitanje pojam fikcije i pojam lika, glumci predstavljaju množinu figura, a svaka se sekvenca razlaže samo na trenutak, prije nego što se ponovo sklopi i pretoči u sljedeću epizodu.
Tako se radnja „rasprskava“, ali i spaja upravo zahvaljujući opštem poznavanju realnih činjenica, koje su podrazumijevane ili se podrazumijevaju kod banjalučke publike. Ove tendencije bliske su apsolutnom pozorištu, koje je tokom istorije imalo različite oblike, u osnovi – to je model koji podstiče na stalno prevazilaženje i poricanje. Polazeći od „stvarne drame“, Pejaković, Jelić i Goran Jokić (kao stručni konsultant), došli su do projekta Dvanaest zvjezdica, kojim žele da ukažu na to kako se neki događaji iz naše istorije ili svakodnevice lako zaboravljaju, što je nedopustivo, naprotiv, treba ih, s vremena na vrijeme, iznositi, podsjećati se na njih, kako bi se ukazani problemi prevazišli, a ne poricali. Otuda je ova predstava iznad svega i kritička, a ima i političku dimenziju. Nesumnjivo i umjetničku, koja je najbitnija, ako postoji želja i namjera da ona „zaživi“ na sceni. Scenski potencijal ovog projekta je nesumnjiv!
eTrafika.net – Zoran Đerić