U proteklom periodu čitaoci portala eTrafika slali su nam pitanja za članove grupe Goblini, a sada je došao red na odgovore.
Poznati pankeri otkrili su nam da im je cenzura nekada godila, iako u njoj nema ništa lijepo, te da se dešavalo da za svirku ne prodaju niti jednu kartu.
Ilija: Jeste li nakon svih ovih godina uspjeli naći pogodan citat?
Goblini: Nismo, još uvijek ga tražimo.
Ivan: Ima li nas i dalje gomila, osipamo li se?
Goblini: U osnovi nas je pet, ima mnogo ljudi koji dolaze na naše koncerte i vole naše pjesme. Da li je to gomila ili ne, ali činjenica je da nas je sve više i više. Na kraju uopšte nije bitno koliko nas je, nego kakvi smo.
Nataša: Na početku su vam probe trajale po 8 sati. Održavate li ih sada uopšte i kako, s obzirom na to da niste na istom mjestu?
Goblini: Probe su rijetke, ali pošto smo fizički razdvojeni predstavljaju pravi doživljaj pun adrenalina i pozitivne energije. Koliko god da nam je lijepo na koncertu, jednako tako nam je lijepo na probama.
Jovana: Koliko je bilo ograničavajuće početi se baviti muzikom u malom mjestu kakav je Šabac? I to još pankom…
Goblini: Mislimo da nije uopšte bilo ograničavajuće. Primitivizam u malom mjestu u kome živiš može samo da ti bude inspiracija. Pritom mislim da Šabac nije malo mjesto i svakako nije najveći privitimizam na našim prostorima. To što Šabac ima „Šabački vašar“ i što dva najveća pjevača narodne muzike potiču iz njega ne znači da je „Meka“ privitimizma.
Darko: Kakvi su odnosi bili među vama dok je trajala pauza?
Goblini: Nikad bolji! Hahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahahaha!!
Goran: Pjesma „Voz“ je bila zabranjena na nekim RTV stanicama, je li jedina ili ih je bilo još? Jeste li to shvatili kao nešto loše ili vam je godilo što ste pogodili u srž pa su morali da vas cenzurišu?
Goblini: Nažalost godilo nam je, ali nesrećan je čovjek koji živi u takvoj zemlji u kojoj mogu da ti zabrane pjesmu. “Ima nas“ je pjesma koju su puštali samo najhrabriji muzički urednici. U cenzuri ne postoji ništa veliko, samo tužno.
Sanja: Nekada niste mogli napuniti „Prostor“ u Beogradu, a onda su došli Koncert godine i Dom omladine. Koji je najmanji broj ljudi pred kojima ste svirali?
Goblini: Selo Zmajevo pored Vrbasa. Nijedna jedina karta nije prodata, pa čak niko nije htio ni besplatno da uđe na koncert.
Vanja: Pitanje za Goluba. Koliko ti je bilo teško prilagoditi se načinima življenja u svim zemljama u kojima si bio? Koliko su razne strahote koje si viđao uticale na tebe i mijenjale te?
Goblini: Čovjek koji vidi to što sam ja vidio ne može ostati isti. Bavim se poslom koji treba da pomogne tim nesrećnim ljudima. Znam da ne mogu svima da promijenim zemlju, finansijsko stanje i donesem im normalan život, ali ako vidim jednog srećnog čovjeka on mi da snage da nastavim dalje. Naravno da me mijenja, promijenilo bi kamen.
Bojan: Zbog čega ste se vratili, poželjeli ste se svirki ili tu ima i odgovornosti prema publici? Ipak ste vi jedan od stubova kvalitetne muzike na ovim prostorima….
Goblini: Prirodno okruženje „Goblina“ je bina. Tu se osjećamo kao kod kuće. Neposredan odnos sa publikom, uvijek je bio i biće nešto najvažnije u našem stvaranju. Pjesme koje napravimo i snimimo postaju pjesme tih ljudi koji su na koncertima ispred nas, a nas petorica smo pet veselih momaka koji uživaju da sviraju zajedno.
Aleksandar: Ja nemam pitanje, samo vam želim reći da što se mene tiče vi nikad niste ni prestajali sa radom. 🙂
(eTrafika.net)