“Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strijepim.”
Pismo koje je Zoran Radmilović pisao 1980. godine, a poslao redakciji NIN-a 1985, povodom skidanja jedne predstave sa repertoara, aktuelno je i danas. Poput nušićevske analize društva, ove riječi čuvenog glumca mogu se čitati svakodnevno, razumjevati i upijati, u nadi da će se iz njih nešto naučiti.
Pismo prenosimo u potpunosti:
“Glumci su uvijek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vjekovima. Sobom i drugima. Sistematski.
Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bježalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.
Glumce su djevojke voljele, ali su se za njih teško udavale sem po cijenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i poslije njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bježanje.
Bježanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bježao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čovjeka.
Gledalaca je uvijek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smješno blesavi život. Nije to našao. Do danas.
Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavjestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubjedim da je to tako. Baš tako!
Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne bježi, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim djevojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, poslije ih ionako tretiraju samo kao „umjetnice“. Dosta se, dakle, izmjenilo za ovih dvije hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strijepnja koja glumce čini nižim bićima.
A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umjetničkog uspjeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se osjeća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.
Ali, sve je to ono njegovo nesvjesno ja. Onaj jači, glavni dio njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a htio bi, o kako bi htio!
U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svjestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono “juče” ponoviš?
Strah od neuspjeha, strah od uspjeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.
A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrijebim tu neuhvatljivu riječ mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri riječi, neizgovorene ili zaturene negdje za ovih 2000 godina. I možda još dvije – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet riječi.
Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije spriječilo, sasuo bi itd… itd… Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmjehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na djecu? Strukture su stabilne i vječite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja ‘80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.
Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strijepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocjenjivača, podcjenjivača, precjenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi vjerovati na riječ, kad već ja sam sebi ne vjerujem.
Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocjenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obavještenosti i stručnosti za taj moj smješni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.
Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvijek ne vjerujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umjetnika i kao čovjeka…
Neka se nose… no, moje vrijeme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvrijeđeni, šalio sam se, majke mi.
Vaš uvijek i do kraja
Zoran Radmilović”
(Nin, 1985. godina)
srbijadanas.com