Marija Mihajlović Davidović pisanje iskorištava kao ventil za sve loše emocije i tu nalazi svoj izvor mira. Iza sebe ima izdatu zbirku pjesama, te sa svojih 37 godina još nije sigurna vrijedi li to što piše, ali to radi čekajući posebnu pjesmu u kojoj će dati cijelu sebe.
Poeziju je počela pisati u svojoj šesnaestoj godini, više za sebe, a svoje prve pjesme čitala je bliskim prijateljicama, sestri i majci. Ozbiljnije je počela da se bavi pisanjem 2010. godine, kada je na nagovor prijateljice postala članica književnog kluba ”Velimir Rajić” u Aleksincu. Nekoliko godina prije toga je pjesme počela da objavljuje na raznim sajtovima.
„Tada je i veći broj ljudi mogao da pročita ono šta pišem i da da svoj sud o mojim pisanjima, a često i da kritikuje moj rad. Te kritike i te povratne informacije koje sam putem elektronskih medija dobijala od ljudi su mi pomogle da gradim sebe kao pisca, pjesnika, poetu“, kaže ona.
Ova pjesnikinja piše refleksivnu poeziju, piše po osjećaju, po trenutnom raspoloženju. Dovoljan je jedan gest nečiji, jedna izgovorena rečenica i u njoj se već rodi pjesma.
„Riječi prosto krenu same da se redaju. Često ono što ne uspijem da izgovorim nekome ja to kroz pjesmu kažem, na svoj način, i tako valjda pomognem sebi, izbacim sve emocije na površinu, a pjesma ima poslije svoj život, i shvata je svako po svom osjećaju“, navodi ona.
Objavila je zbirku pjesama ”Pisma ili Don Kihot sa likom žene” sredinom 2011. godine, u izdanju Nove Poetike iz Beograda. Knjiga je svojevrsno prozno-poetsko djelo pisano u vrlo rijetkoj formi pisama. Pjesme su bez naslova, svaka numerisana, pod rednim brojevima.
„To je upravo nalik pismima koje sam htjela, a nisam poslala. Svaka pjesma se nadovezuje na prethodnu i svaka se završava porukom ‘Voli te Marija’. Pjesme govore o ljubavi, o stalnim borbama koje vodimo, mi žene same sa sobom, o mislima koje mi se vrzmaju po glavi, o svemu o čemu nisam mogla da progovorim. Posvećena je mom suprugu, i govori pored ostalog o bezuslovnoj ljubavi mojoj i njegovoj. I pored mog straha da ljudi neće shvatiti tu moju potrebu za potpunim predavanjem emocija na tacni čitaocima, knjiga je odlično prihvaćena“, navodi ona.
Ubrzo su počele da stižu i razne nagrade i priznanja. Prva njena najdraža nagrada je nagrada Poeta Primus, na Pjesničkoj pozornici u Ćupriji, za pjesmu ”Žena”. Naredne dvije godine je osvajala prva mjesta po mišljenju publike, prva mjesta po mišljenju žirija, još jednom nagradu Poeta primus, na raznoraznim pjesničkim maratonima i takmičenjima izašlo je i nekoliko zbornika, u kojima su bile zastupljene njene pjesme.
„Kao autor sam pozivana na razna gostovanja, pjesničke večeri. Promocije knjige sam imala u svom rodnom gradu Paraćinu i još nekoliko gradova. Na neke pozive da promovišem svoju knjigu nisam mogla da odem zbog privatnih i poslovnih obaveza, ali ispraviću i tu grešku nekom prilikom. Najdraži i meni najznačajniji zbornik, u kojem su pored ostalih autora bile zastupljene i moje pjesme, je ‘Dajem riječ za osmijeh’ a kompletan prihod od prodaje tog zbornika je otišao za liječenje bolesne djece“, istakla je ona.
Marija se bavi i pisanjem bloga, kako kaže više iz zabave i potrebe da na jednom mjestu sačuva sve svoje pjesme. Prvo je nastao blog ”Don Kihot sa likom žene” a kasnije i ”Usnuli pjesnik”, kojeg polako gradi i dopunjava novijim pjesmama.
„Ne znam koliko je ljudi vidjelo te blogove, nadam se da ću putem njih doprijeti do više ljudi koji vole poeziju. Jedina moja želja je da se što veći broj ljudi okrene poeziji, jer tu su sakrivene one čiste emocije“, zaključila je ona.
Mladim ljudima koji pišu poeziju ili prozu poručuje da ih neće svi razumjeti i shvatiti, te da će pokušati da ih ukalupe i da nametnu svoje načine pisanja.
„Pišite onako kako vi mislite da treba. Ne očekujte da ćete se od pisanja obogatiti, ma ni zaraditi. Ja sam objavljujući pjesme na Facebooku imala sreću da te moje radove pročita čovjek koji je smatrao da su vrijedne objavljivanja u štampanoj formi, pa se ponudio da sponzoriše štampanje i objavljivanje knjige, bez navođenja njegovog imena kao imena sponzora. Sjajan, veliki čovjek i veliki dobrotvor iz Bosne i Hercegovine, a ja mu se i ovim putem od srca zahvaljujem. Budite ono što ste, jedinstveni i doći će i vaših pet minuta slave“, poručila je Marija.
Mariju možete pratiti na Facebook stranici i putem njenog bloga.
Pesma pod rednim brojem IV
Sva sam ti od reči ovih dana.
Izviru iz svake pore mog tela,
razmašu se oko moje glave,
gomilaju se, prave haos od misli.
Sećaš li se kada sam rekla
da ih trebamo, kao besne konje krotiti,
inače ćemo izgubiti
kontrolu nad njima.
Pogrešila sam, izvini.
Reči su više kao leptiri.
Žele da lete slobodne.
Budi kraj mene kada, kao ludak,
počnem da otkucavam
izjave svog srca.
Drži me za ruku kada bujica
od reči krene.
Učini da verujem da si ti moja slamka,
za koju će se ovaj davljenik uhvatiti
kada i poslednja šansa za spas nestane.
Bićeš iznenađen silinom,
možda ćeš se uplašiti pa odustati.
Pokušaj, ostani kraj mene
onda kad samu sebe
počnem da mrzim.
Nisam sasvim svoja ovih dana.
Do sledećeg pisma,
voli te Marija.
eTrafika.net – Erna Duratović