Konstantin Simonov jedan je od nauticajnih sovjetskih pisaca. Čak šest puta je dobio Staljinovu nagradu za književnost, zatim tu je i Lenjinova nagrada, orden Bijelog lava, a bio je i heroj SSSR-a.
Rođen je 1915. u plemićkoj porodici u Petrogradu. Bio je ratni dopisnik, da bi kasnije došao do funkcije pukovnika. Njegovo prvo popularno ratno djelo je poema “Čekaj me”, napisana 1941. godine. Radi se o jednoj od poznatijih poema napisanih na ruskom jeziku.
Uprkos književnim dostignućima, ostao je upamćen po svom bogatom ratnom iskustvu. Uporedo sa ratnim djelovanjem, pisao je ratne romane i poeme.
Umro je 1979. godine, u vrijeme kada je pokušavao stvoriti arhiv sjećanja vojnika koji su se borili u Drugom svjetskom ratu, što je naišlo na protivljenje vojske.
Devet godina nakon smrti Simonova objavljeni su njegovi memoari, u kojima između ostalog piše kako je Staljin tokom rata od njega naručio djelo, a zatim ga pažljivo upućivao kako da ga napiše.
Poslušajte kako zvuči poema “Čekaj me” u izvođenju Rade Šerberdžije.
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.
eTrafika.net