Sergej Aleksandrovič Jesenjin jedan je od najpoznatijih ruskih pjesnika. Pošto potiče sa sela, sebe je smatrao pjesnikom sela i često te motive provlačio kroz svoja djela.
Novine su često kritički pisale o njemu i optuživale ga za alkoholizam, svađe i vandalizam po hotelskim sobama, a često im je davao osnova za takvo pisanje. Protiv njega je podneseno nekoliko krivičnih prijava zbog vandalizma.
Imao je više brakova i potomaka, a postoje dokazi koji pokazuju da njegov čukununuk živi u Srbiji.
Tridesetogodišnjeg Jesenjina su 28. decembra 1925. godine pronašli mrtvog u hotelu “Angleter” u Lenjingradu. Posljednja njegova pjesma bila je “Do viđenja, druže, do viđenja”, koju je predao prijatelju i požalio se kako nije imao mastila pa je morao da je napiše sopstenom krvlju.
Sahranjen je na Vaganjkovskom groblju u Moskvi. Godinu dana nakon smrti Jesenjina, na njegovom grobu ubila se Galina Benislavskaja, njegova sekretarica kod koje je pjesnik živio jedno vrijeme i sa kojom se nekoliko puta viđao.
Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, a velikih broj njegovih dijela bio je zabranjen u Sovjetskom savezu. Nakon 1970. pojavile su sumnje da se pjesnik nije ubio, već da ga je ubila vlast SSSR-a. Istraživanja sprovedena 1989. godina pokazala su da je verzija o ubistvu izmišljena kako bi se ukaljala čast SSSR-a. Nakon raspada Sovjetskog saveza, dokazano je samoubistvo ipak bilo iscenirano.
Poslušajte kako Rade Šerberdžija govori njegovu najpoznatiju pjesmu “Pismo majci”:
Pismo majci
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
eTrafika.net