Tea Jagodić iz Banjaluke pažnju javnosti prvi put privukla je prije nešto više od dvije godine, kada je imala prvu samostalnu izložbu fotografija. Od tada svi pomno prate njen rad, za koji je specifično to što je Tea u isto vrijeme model i fotograf.
Od našeg prvog intervjua prošlo je malo više od dvije godine, možeš li nam napraviti neki presjek dešavanja u međuvremenu i uporediti tvoj rad sada i tada? Koliko si napredovala i na kom polju?
Dosta toga se promijenilo od tada, desili su se neki novi uspjesi, nove saradnje i meni najdraže, svoje ideje sam digla na malo viši nivo nego tada.Kad sam spomenula nove uspjehe, mislila sam na nekoliko grupnih izložbi van naših granica, tu su i nove saradnje sa još nekoliko banjalučkih bendova i pojedinaca. Što se tiče višeg nivoa fotografija, samo kada pogledaš radove sa moje prve izložbe prije dvije i po godine i uporediš sa sadašnjim, mislim da se vidi razlika. Barem je ja vidim, a i dosta njih koji prate moj rad je primijetilo to isto.
Učestvovala si na dvije izložbe, radila fotografije za album Neura, ostvarila saradnju sa bendom iz Španije, fotografisala razne manifestacije… Šta od toga ti je najdraže, možeš li izdvojiti nešto u čemu si posebno uživala i što ti je najviše značilo?
Da, imala sam prošle godine dvije grupne izložbe, jedna u Novom Sadu za Noć Muzeja i druga u Portugalu, u Lisabonu na jednom festivalu. Kada bih morala da biram, izdvojila bih prvo Portugal jer to nikako nije bila mala stvar za mene. A drugo, mnogo mi znači što me je ekipa iz Neura zadužila za fotografije albuma jer ih stvarno cijenim i podržavam u njihovom radu.
Često te kritikuju zbog golišavih fotografija, iako se na njima ništa ne vidi. Šta kažeš na te komentare i kako tebi bliske osobe gledaju na te fotografije, smetaju li im?
Meni takvi komentari ne mogu ništa jer koliko god da ih je, ja nastavljam da radim kako radim i kako osjećam da treba. Ništa od toga nije vulgarno i neukusno i ne vidim u čemu je problem. Ustvari, mislim da je problem u našem mentalitetu, a ne u mojim radovima. (smijeh) Meni je važno da me u većini ljudi podržavaju, da im se jako sviđa to što radim. Mama i momak nemaju ništa protiv toga jer potpuno razumiju to što radim i podržavaju me maksimalno.
Koliko se družiš sa drugim banjalučkim fotografima? Za Vedrana Ševčuka Alfa znamo, ima li još neko sa kim razmjenjuješ iskustva uz kafu?
Slabo, i ja i Alf kad se družimo, ne pričamo previše o poslu, možda ponekad kad mi treba neki dobar savjet i to je sve. Poznajem dosta fotografa, ali površno. Ne družimo se i nismo toliko bliski. U mom društvu većinski dio ipak čine muzičari, slikari i ostali umjetnici. Fotografa je najmanje.
Za tebe je specifično to što si sama sebi model. Kako je bilo biti model drugom fotografu i je li ti bil o neugodno da se obnažiš p
red njim?
Bilo je super i opušteno saradjivati sa Alfom i bilo mi je osvježenje što sam za promjenu konačno nekom drugom model, a ne samoj sebi kao i obično. Budući da smo jako dobri prijatelji već godinama, nije mi smetalo da se obnažim pred njim tako malo.
Možeš li mi izdvojiti neku fotografiju koja ti je posebno draga i reći zbog čega baš ona?
Imam stvarno dosta urađenih radova i ne mogu izdvojiti nijedan posebno jer svaki nosi neku priču i obilježava neki moj period. Najdraži rad mi je onaj kojeg ću sljedećeg da napravim.
Potpuno si drugačija od ostalih fotografa, ali sam primijetila da te kritikuju upravo zbog toga i uporno pitaju zašto fotografišeš sama sebe u sobi, umjesto da izađeš na Kastel, na Vrbas i slično. Tvoj komentar?
Ne bih rekla da me kritikuju zbog toga nego me to često znatiželjno pitaju. Radim naravno i sa drugim curama, ali što se tiče lokacija, Kastel i sva ta glavna mjesta u našem gradu su previše isforsirana i milion puta viđena na fotografijama. Za ovakve moje radove ne želim da koristim lokacije tog tipa. To je samo moje mišljenje, možda sam previše zahtjevna ili jednostavno nisam još uvijek pronašla to svoje mjesto. I zbog tog dolazim na osuđivanja, ali to je samo moje lično mišljenje i ništa više, neki ga preozbiljno shvate, ali svako neka radi gdje god njemu odgovara, ne radimo svi isto.
Kako uopšte izgleda tvoj zid ispred koga su nastale silne fotografije? Objavljivala si na Fejsbuku da planiraš da ga krečiš.
Zid mi je u opštom haosu i pod hitno mi treba krečenje iz dva glavna razloga. Prvi je što je sav ispisan nekim stihovima gdje nema nikakvog reda (kao mlađa sam izigravala pjesnika), a drugi što je pola u rozoj boji koju ne volim ni malo. (smijeh)
Mogu li se tvoje fotografije posmatrati kao neka vrsta dnevnika?
O da, definitivno, budući da sve svoje emocije i životne događaje prenosim na radove.
Definitivno privlačiš pažnju medija koji često i rado izvještavaju o tebi. Je li ti dosadilo da te salijećemo?
Nije mi dosadilo još. Prija mi, da se ne lažemo, ali opet zavisi kakva su pitanja. Nekada budu super zanimljiva, a nekada malo dosadna jer ponavljam jedno te isto kao papagaj. Mada, dok god su pitanja ovako super kao ova tvoja, mislim da mi ne bi dosadilo nikada! (smijeh)
S obzirom da studiraš grafički dizajn, u kom smjeru planiraš svoju karijeru?
Nemam nekih velikih planova za sada, volim kada mi se neke stvari dese spontano. U svakom slučaju, završiću dizajn i pokušati da radim u struci. Uspijem li naći posao u struci ili ne, fotografija će mi uvijek biti tu.
eTrafika.net – Vanja Stokić, Foto – Vedran Ševčuk i Tea Jagodić