Šta ljude čini uspješnim? Kako ostvariti svoje snove? Kako istrajati u borbi za svoje ciljeve? Ne, ovo nije jedan od onih nebrojanih tekstova koji nam savjetuju kako živjeti, ovo je tekst pored kojeg sve prazne teorijske priče padaju u vodu, ovo je stvaran primjer borbe za svoje snove. Naš primjer se zove Ognjen Kojić.
„Počeo sam svirati kad sam pošao u osnovnu školu. Sve je počelo spontano. U kući sam pronašao malu klavijaturu, i jednostavno sam počeo da stvaram neku melodiju. Kratko nakon toga sam upisao nižu muzičku školu, a sad evo završavam srednju“, priča Ognjen.
Trenutno radi na maturskom radu, ali priprema se i za prijemni na Akademiji. Pored toga, ima vremena za bend u kojem svira nešto više od godinu dana. Uglavnom sviraju na našem području, Banjaluka, Gradiška, Prijedor, te u nekim gradovima u Federaciji, kao što su Sanski Most i Ključ. Imali su i svirku u Švicarskoj, a uskoro trebaju ići u Austriju.
„Naš bend nema naziv. Momci koje rade sa mnom su imali svoje karijere, tako da oni nisu htjeli neki naziv jer ih po imenu publika poznaje. Ja sam došao u ekipu decembra 2011. godine, sasvim slučajno. Moj dobar drug je svirao u bendu i jedan dan me je nazvao i ponudio mi je da radim sa njima. Ja sam to prihvatio, iako nisam znao ko su ti momci, tek kasnije sam se upoznao sa njima. Uz njih sam dosta napredovao, sjajni su vokali, dosta sam naučio od njih. To je prva ozbiljna ekipa s kojom radim, dobro sarađujemo i lijepo se slažemo. Ima nas četvoro, bilo nas je troje, a u novembru smo dobili i pojačanje, ženski vokal, Marina“.
U ljetnom periodu, Ognjen sa bendom svira i šest dana zaredom, što zna biti naporno. Ali, za dobru svirku potrebno je dosta truda, rada i neprospavanih noći.
„Prije svirke obavezno imamo probu, ali i svi pojedinačno vježbamo i radimo, rezultati se uvijek vide. Ja vježbam svaki dan, nekad po tri-četiri sata dnevno, nekad manje, sve zavisi od mog raspoloženja“, kaže Ognjen i nastavlja, „Sve uspijem stići jer napravim sebi plan i program, na primjer, radnim danima učim i spremam ono što je za školu, vikendom radim svirke, a nedjeljom odmaram“.
Prije dvije godine učestvovao je na srbijanskom show programu „Ja imam talenat“. Pa iako, kako sam kaže, ne voli da priča o tome, podijelio je sa nama to svoje iskustvo.
„Prije toga sam imao dosta javnih nastupa, ali to je bio moj prvi nastup pred televizijskim kamerama, i ja sam tu pokazao možda 30 posto od onoga što je moj maksimum. Imao sam veliku tremu, i to me je pokopalo. Vidio je to i žiri, i nisam se plasirao dalje. Sam sam odlučio da se prijavim i svi su me podražali u toj namjeri. Svjestan sam da imam talenta, možda je trebalo još malo iskustva, da prođem neke stvari. Sigurno ću se ponovo prijaviti na takvu ili sličnu emisiju jer želim da postanem popularan“.
Ovog ljeta planira da ode u Rusiju, na pretrage, jer je slijep od rođenja. Prvog dana svog života je dobio visoku temperaturu, doktori nisu ništa preduzeli, pao je u komu, te su mu spaljeni očni živci. Roditelji su ga ranije vodili u Rusiju, ali su ruski doktori savjetovali da se vrati kad napuni 18. godina. Sad je punoljetan i želi pokušati vratiti vid operacijom.
Taj nedostatak ne mora nužno značiti nedostatak volje, želje, snova. Ognjen, zahvaljujući modernoj tehnologiji, koristi telefon, laptop nosi u školu i služi mu kao sveska, a pomoću Brajevog pisma čita note. Literaturu i kompozicije naručuje iz Njemačke putem Interneta, i nakon šest mjeseci vraća. Prije otkrića te biblioteke svirao je po sluhu, odnosno, ono što čuje u stanju je da odsvira na klavijaturama.
U školi nije bilo teško. Vrlo dobar je učenik, i ima dobar odnos sa drugovima iz razreda.
„Što se tiće učenika, svi su jako dobri i korektni. Nema tu neke razlike, oni mene smatraju kao normalnu osobu, samo što imam nedostatak. Sa druge strane, ima profesora koji su jako nekorektni, jer za neke predmete mi treba dodatna pomoć, njihovih pet minuta da mi nešto bolje pokažu, prenesu. Nikad nisam tražio da to bude nešto posebno, ali oni jednostavno nemaju živaca da rade sa mnom, predaju ono što moraju i to je to. Ali to mene neće spriječiti da ja stanem ili odustanem. Srećom nisu svi profesori takvi, ima i onih koji su spremni više pomoći. Naravno, odnosili su se prema meni kao i prema ostalima. Nikakve povlastice mi nisu davali, ali su uvijek bili korektni, jer ja nisam ni tražio povlastice, to bi mi smetalo. Ali sam trazio da budu objektivni, realni, i da mi pokažu nešto što ja ne mogu da vidim, recimo, ako ispredaju na tabli“.
Zbog nedostataka vida Ognjenu su izražena ostala čula a naročito čulo sluha. Prostorom se, osim nogu, kreće pomoću sluha, pomoću njega opaža stvari i predmete oko sebe, a i ljude prepoznaje po njihovoj boji glasa. On posjeduje ono što se zove apsolutni sluh. Osim sviranja, zanima ga i komponovanje, i želio bi da se i tome više posveti. Sa njegovim optimizmom, sve je moguće.
„Bitan je optimizam koji čovjek nosi u sebi, onda ništa nije problem. Ako postoji, ja gledam način na koji ću ga riješiti, tj. moram da nađem način da ga riješim. Uglavnom se to sve rješavalo uz pomoć nekog druga iz škole, sve teškoće se na kraju savladaju“.
Eto, tako se živi.
eTrafika.net – Jovana Savanović