U svjetskoj književnosti današnji dan je veoma simboličan. Naime, 23. aprila 1616. godine umrli su velikani pisane riječi Miguel de Cervantes i William Shakespeare. Istog datuma prema katalonskim običajima je Dan Svetog Jurja i tada se poklanjaju knjige i ruže. Upravo zbog toga ovaj datum obilježava se kao Svjetski dan knjige i autorskih prava.
Piše: Anja Zulić
Iako se ovaj knjiški datum u Španiji obilježavao još od 1923. godine, zvanična odluka o obilježavanju Svjetskog dana knjige i autorskih prava donesena je na Opštoj konferenciji UNESCO-a održanoj u Parizu 1995. godine. Zbog podudaranja sa vjerskim praznikom Uskrsom neke zemlje obilježavaju ga i na druge datume, kao npr. Irska i Švedska. Iako nam se možda čini da se svaki dan nešto obilježava (u stvari, i ne čini nam se), knjiga je svakako zaslužila da ima svoj dan. Ono što je nakon donošenje odluke bio cilj jeste poticanje ljudi a naročito mladih na čitanje, promicanje izdavaštva i zaštita intelektualnog vlasništva putem zaštite autorskih prava. A ono što je problem i inače sa obilježavanjima određenih dana, pa tako i ovim – to što se nerijetko priča svede upravo samo na taj dan.
Taj istorijski dio, te borbe koje su omogućile ono što imamo danas, uvijek zaboravljamo. Pa smo tako i zaboravili životnu priču te jedne knjige koju držimo u ruci pred spavanje. Prve knjige pojavile su se na Istoku prije 7.000 godina. Najstarije kineske knjige bile su sastavljene od bambusovih daščica, kasnije su ih zamijenili svici od svile. Stari Egipćani pisali su na drvenim i kamenim pločama, te na svicima papirusa. Stari Grci i Rimljani služili su se drvenim ili voštanim pločama koje su mogle biti svezane zajedno pa bi oblikovale bilježnicu. Šta se sve i nije pokušavalo…
I dok su se u Koreji već u 13. vijeku koristila pokretna metalna slova za štampanje knjiga, u Evropi su se knjige prepisivale rukom i na taj način umnožavale, što ih je činilo izrazito skupim i rijetkim. Do širenja znanja u renesansnoj Evropi dolazi oko 1430. godine kada je Nijemac Johannes Gutneberg izumio štamparski stroj. U to vrijeme štampari bi najprije u okvir složili olovna slova, pa ih onda premazali bojom. Poslije bi na njih stavili papir i pritisnuli ga drvenom prešom tako da se boja upije u papir. Dok danas sve te poslove obavljaju mašine, ovakvi ručni procesi odvijali su se do 19. vijeka.
Kada bi tekst završio u prethodnom pasusu, vjerovatno bi zaključak bio da sa obzirom da je reprodukcija knjiga danas znatno olakšana i brza, one su dostupnije, mnogo raznovrsnije, njihova kupovina i “upotreba” je obećavajuća. Međutim, i nije baš tako. Nije da su nam potrebne neke velike statistike da uočimo da je danas kultura čitanja na nezavidnom nivou, ali evo jedne.
Podaci istraživanja National Literacy Trusta iz 2016. godine sprovedenog u Velikoj Britaniji pokazali su veliku stopu kulturnog siromaštva među populacijom. Procijenjeno je da jedna od deset osoba u svim demografskim skupinama ne posjeduje niti jednu knjigu. Upravo zbog ovakvih podataka potreban nam je taj dan, pa makar bio i samo jedan godišnje. Jer sve akcije koje se organizuju, kulturna događanja koja nastoje one koji možda nisu zainteresovani pridobiti da pređu na tu drugu stranu i vide šta se tu nudi dobro su došla. Tu su uvijek i popusti u knjižarama, pa i za one koji inače ne mogu izdvojiti novac za kupovinu knjiga, sada postoji prilika. Mogla bi se ova tema obraditi i na drugačiji način, sagledavanjem koliko je ta kupovina kada su knjige snižene korisna, i da li tada kupujemo samo da kupimo jer je nešto jeftino, a onda nam zauzima mjesto na polici, kao što je slučaj sa hrpom krpica sa raspordaja koje nam ne trebaju? Ili, šta je sa svim tim lijepim fotografijama na Instagramu gdje su knjige uz šolju kafe, jedna od najčešćih stvari koje ćete pronaći na nečijem proflu. Jesu li te knjige pročitane, ili služe samo za ukras u današnjem vremenu? Ali dobro o tome dogodine (na današnji dan, naravno).
Ako se opet vratimo u istoriju, možemo pronaći odgovor na pitanje zašto čitati knjige? Jer knjige su – znanje, a znanje je osnov svega. Upravo zbog toga se dešavao i fenomen paljenja knjiga. Čin Ši Huangdi (ujedinitelj Kine i tvorac Kineskog zida), kako bi utvrdio i osigurao svoje carstvo odlučio je zabraniti konfucijanizam i zapaliti sve do tada napisane knjige. Jer spaljivanjem svih tih knjiga nestaje znanje i svjetovi koje ona nosi. U novijoj istoriji najpoznatije je nacističko paljenje knjiga sa ciljem uklanjanja svih knjiga koje nisu bile u skladu sa nacističkom ideologijom. Kada smo već kod paljenja, nemoguće je da ne spomenemo i čuvenu knjigu Raya Bradburryja “Fahrenheit 451” koja prikazuje život vatrogasca u distopijskom svijetu gdje su knjige zabranjene, a njegov posao je upravo paljenje knjiga. Knjige su u njegovom svijetu zlo jer predstavljaju mogućnost da će pojedinac misliti svojom glavom? Ili je to ono što živimo danas?
Kako god bilo, na knjige možete gledati kao i na ljude. Ako do sada niste stekli naviku čitanja, ne mora značiti da nećete. Samo još uvijek niste našli “onu pravu”, tu jednu koja će vas uvesti u sve te neistražene svjetove. A dok je ne pronađete, slobodno pokušavajte sa onima koje vam dođu pod ruku. Knjige su to, od njih stvarno ništa ne boli.