Na 218 mečeva za rukometnu reprezenatciju Njemačke Štefan Krečmar postigao je 821 pogodak. Uz Danca Larsa Kristijansena vjerovatno je najbolje lijevo krilo u posljednjih 30 godina. Osim sjajnim igrama na terenu pažnju publike privlačio je atraktivnim izgledom i mnoštvom tetovaža. U razgovoru za eTrafiku govori o svojoj karijeri, stvarima kojima se danas bavi i budućnosti njemačkog rukometa.
Piše: Slobodan Manojlović
Tokom karijere osvojio je prvenstvo Njemačke, Ligu šampiona, tri EHF Kupa i dva Superkupa Evrope. Na reprezentativnom nivou osvojio je Evropsko prvenstvo, te svjetsko i olimpijsko srebro. Oba puta kada nije uspio da se popne na najviši stepenik pobjedničkog postolja bolja je bila Hrvatska, koja je tih godina vladala svjetskim rukometom.
Krečmarov otac Peter i majka Valtraud bivši su reprezentativci Njemačke, tako da je rukomet od najmlađih dana bio glavna tema u Štefanovom domu. Kao idole na koje se ugledao u ovoj bespoštednoj igri ističe sunarodnjaka Jana Baruta i nekadašnjeg igrača banjalučkog Borca, Zagreba i Barselone Patrika Ćavara. Već sa 21 godinom Krečmar je proglašen za najboljeg igrača Njemačke 1994. godine, a isto mu je pošlo za rukom i naredne godine. Prvo posrnuće u karijeri dogodilo se naredne godine nakon Olimpijskih igara u Atlanti.
“Bile su to moje prve OI. Bio sam očajan da na njima zaigram pa nisam rekao selektoru Arnu Ehretu da imam ozbiljnu povredu koljena. Zbog toga je Njemačka odigrala sjebano prvenstvo i ja sam igrao jako loš turnir. Onda je Hajner Brand preuzeo reprezentaciju. Nije me pozvao godinu dana jer nisam imao dovoljno timskog duha, kako je on tada naveo. U mojim očima to je bilo sranje. Danas smo ipak dobri prijatelji”, pomirljivo kaže Krečmar.
Koje su vam najdraže uspomene iz bogate karijere?
Svaki od tri nastupa na Olimpijskim igrama mi je jako drag. Finale u Atini 2004. godine je vjerovatno jedna od mojih najboljih utakmica za Njemačku. Uživao sam da igram za reprezentaciju. Što se tiče klupske karijere, najdraže su mi titule prvaka Njemačke 2001. godine i Liga šampiona godinu dana kasnije sa Magdeburgom. Bilo je to posebno jer smo bili prvi njemački tim koji je osvojio titulu prvaka Evrope.
https://www.youtube.com/watch?v=bl5joshsRd4&feature=youtu.be
Koja reprezentacija i igrač su bili najteži rival?
U devedesetim godinama to je bila Švedska, a u ovom vijeku Hrvatska koja nas je porazila u dva finala. Što se tiče igrača, najteže je bilo igrati protiv Irfana Smajlagića i Mirze Džombe.
Kako ste počeli da se tetovirate?
Nakon nesrećnog kraja moje prve ljubavi 1991. godine uradio sam tetovažu koja se zove “smrt”. Onda sam se tetovirao sve više i više jer to obožavam.
Poznati ste kao seks simbol, rukometni Dejvid Bekam. Kako se borite sa tolikom popularnošću i pažnjom suprotnog pola?
Ne, to nije borba (smijeh). Zahvalan sam na svemu i srećan sa bilo čim. Osjećam se dobro zbog svog imidža jer postoje mnogi koji su gori. Neka me zovu kako hoće, njemački Bekam ili Denis Rodman. Živim sa popularnošću i još uvijek mogu da zarađujem od nje.
Čime se trenutno bavite?
Potpisao sam petogodišnji ugovor sa televizijom Skaj gdje radim kao rukometni ekspert. Ambasador sam Pume i Leo Vegas Sporta. Suvlasnik sam u kompaniji koja proizvodi tekilu Padre Azul. Radi se o najboljoj tekili na svijetu (smijeh). Takođe sam i ambasador Svjetskog prvenstva koje će se odžati u Njmačkoj naredne godine. Takođe radim u Lajpcigu već devet godina kao predsjednik kluba. Počeli smo u šestoj ligi i sada igramo u prvoj. Poprilično nevjerovatan razvoj. Iz nigdje i ničega do ozbiljnog tima najjače lige svijeta. Veoma je zabavno i mogu da kažem da je moj život savršen. Bio sam jedno vrijeme i trener u Lajpcigu iako to nisam želio. Nikada više to neću raditi. Nisam čovjek koji radi svaki dan i volim svoju slobodu.
Koji je vaš najveći utisak sa Fajnal-fora Lige šampiona u Kelnu koji se igrao u maju gdje je Monpelje iznenađujuće osvojio titulu?
Tim je uvijek veći od najveće superzvijezde. Monpelje i Nat su definitivno igrali najbolji rukomet na finalnom turniru.
Koje igrače vidite kao budućnost njemačke reprezentacije?
Ima ih zaista mnogo, tu su Julius Kun, Štefan Fat, Patrik Vincek i Kai Hafener. Svi imaju sjajnu budućnost, a dolazi i još mnogo mlađih. I Uve Genšhajmer je vjerovatno najbolje lijevo krilo ikada.
Može li ova reprezentacija do Olimpijskog zlata u Tokiju 2020. godine?
Naravno da može. Sa tom gomilom talentovanih igrača možemo da osvajamo medalje na svakom velikom takmičenju u narednih deset godina. Veoma smo optimistični u Njemačkoj.