Nakon velikog uspjeha romana “E baš vam hvala”, prvim koji se bavi naučnom fantastikom, srpski pisac Marko Vidojković planira da se nastavi baviti ovim žanrom. U razgovoru za eTrafiku, nesuđeni pravnik, kojeg su čitaoci i pojedini mediji svojevremeno prozvali “srpskim Bukovskim” govori o svojim narednim knjigama i ostalim projektima, cenzuri u Srbiji, pitanju Kosova i Metohije…
Piše: Slobodan Manojlović
Poslije “E baš vam hvala” gdje je “želio da nam podari barem jednu pobjedu, u moru poraza u kojima se davimo”, nastavak sage o jugoslovenskim komunistima iz paralelnog univerzuma trebalo bi da izađe naredne godine.
“Roman radnog naziva “E baš vam hvala 2” dešava se u SFRJ, koja i dalje postoji u paralelnoj dimenziji, i to u godinama 2012. i 2020. Novi junaci, djeca od trinaest, odnosno osam godina, imaće pred sobom nov zaplet i potpuno novu priču, u odnosu na prvi dio. Žanr će biti ponovo parodijska naučna fantastika, a tema će biti vještačka inteligencija, društvene mreže i njihov uticaj na ljudsku dušu. Iako naoko omladinski, ovo će biti roman za odrasle. Biće to moj prvi roman pisan u trećem licu, a ako sve bude išlo po planu, izaći će u proljeće 2020. godine. Poruka će biti slična kao i u prethodnoj knjizi: Samo jugoslovenski komunisti mogu da nas spasu gubljenja duše na globalnoj mreži – u prevodu, najebali smo”, ističe za naš portal Vidojković.
Radite li trenutno na još nekoj knjizi?
Nikada ne radim na više romana istovremeno, mada često planiram i dvije, pa čak i tri knjige unaprijed. One se polako formiraju u obliku ideja, ali apsolutni prioritet ima roman koji je sljedeći po redu. Želio bih u narednoj deceniji da napišem “E baš vam hvala 3”, ali i “Pikavce na plaži 2” i “Urednika 2”. Ko zna šta će mi se od tih želja ispuniti. “E baš vam hvala” me je svojim ogromnim uspjehom poslao pravo na pisanje nastavka. Ima čitalaca koji otvoreno kukaju za knjigama kao što su moje prethodne. I meni nedostaju, ali ne dovoljno da bih im se već sad vratio. Moraju ljudi da shvate da autori imaju pravo na različite umjetničke faze, u zavisnosti od toga koliko im se smučilo ono o čemu su ranije pisali.
A na projektima mimo knjiga?
Kad je riječ o projektima nevezanim za knjige, tu je emisija “Dobar loš zao”, koju sa Nenadom Kulačinom vodim na TV Šabac. Posebno mi je drag projekat “Ljubav i depra”, prvi album Crvenog vetra, pank rok benda u kome imam čast da sviram gitaru. Tri godine od nastanka benda i poslije više od godinu dana snimanja, u decembru stiže izdanje, koje će, iskreno se nadam, usrećiti sve fanove “kalifornijskog” gitarskog zvuka, sa ubistvenim ženskim vokalom, tekstovima na srpskom i sjajnom produkcijom. Izdavač će biti Take It or Leave It Records, iz Beograda.
Rialiti zvijezda Kristina (Kija) Kockar je svojom knjigom probudila veliko interesovanje na sajmu knjiga u Beogradu. Kako to komentarišete?
Lud je onaj koga takve pojave i dalje čude. Kristina Kockar je kraljica Srbije. Ona je pobjednica “Zadruge”. Činjenice govore da je dva i po miliona teladi glasalo za nju. Sjurili su svoju lovu Željku Mitroviću u džep, ne bi li ona pobijedila. Ona, koja je prije “Zadruge” bila niko i ništa. Danas, svaki njen prdež mora da se isprati kao udarna vijest. To dosta liči na slučaj mrtve Jelene Marjanović. Neko je odlučio da je besomučno razvlači po tabloidima, praveći od nje posthumnu bizarnu zvijezdu. Pa su onda odlučili da od anonimne Kije Kockar naprave najveću živu zvijezdu. Pa je sad i ovaj pjevač što se pijan slupao postao nikad veća zvijezda, pratimo svakodnevno njegovo zdravstveno stanje, molimo se za njega, patimo zbog njegovih plućnih krila, vještačkog kuka i slezine. To je naša nova tema kojom ćemo se izdrkavati po tikvanima iz dana u dan. Dakle, Kija Kockar je dio uspostavljenog medijskog sistema u kom postoje samo Aleksandar Vučić i dva ili tri debilna spina, koji će da popunjavaju ostatak vijesti. Bilo bi čudno da Kockarkina knjiga nije bila hit sajma.
Koliko trenutno imate slobode, da li ste izloženi cenzuri u Srbiji?
Apsolutnu slobodu imam u pisanju knjiga, pisanju kolumni “Iz Srbije sredom”, za portal Buka i vođenju emisije “Dobar loš zao”, u slobodnom Šapcu. A skoro na svim ostalim mjestima sam zabranjen, osim na portalima i pojedinim YouTube emisijama. Čak su mi i u bendu zabranili da govorim, kažu ovo nema veze s politikom, dakle, ćuti i sviraj. Doduše, to je zabrana koja mi godi. Inače sam cenzurisan do te mjere, da sam se našao čak i na crnoj listi za protokol premijere jedne predstave u Narodnom pozorištu. Pojavila se ljetos poznata marketinška agencija, u kojoj su mislili da bi za njihovog klijenta bilo dobro da se pojavim u potpuno apolitičnoj Fejsbuk kampanji za pivo, međutim iz vrha pivare su ih zvali sa samo tri riječi: “Vidojković ne može”. Na javnom servisu sam bio u posljednjih pet godina ukupno minut, u Kulturnom dnevniku, poslije beogradske promocije “E baš vam hvala”, a HRT 3 mi je u svojoj kultnoj emisiji “Knjiga ili život” posvetio, primjera radi, čitavih petnaest minuta. Najgore je što je to ovdje postalo normalno. Vidojković ne smije da ide u jutarnje programe, jer ko zna šta će izgovoriti uživo u programu. Vidojković smije da bude gost u ponekoj emisiji koja će biti snimljena, ali neće biti emitovana, kao što je to zimus bio slučaj sa RTVojvodine. Vidojković ne smije da ima promocije knjiga u budžetskim institucijama. Vidojković smije da dođe na novosadski Sajam knjiga, ali ne u organizaciji sajma, već čovjeka koji na sajmu prodaje Lagunina izdanja. Pritom, sajam će zabraniti štampanje letaka i plakata, a čak će izbrisati moju promociju iz programa sajma knjiga. I to uz obrazloženje “politički je nepodoban”. Mogao bih ovako još koliko hoćete, ali mislim da ste stekli sliku.
Da li su mlade generacije izgubile vjeru u promjene pa zato i nema nekog aktivizma kod njih u cilju poboljšanja životnih prilika i egzistencije? Da li možete da uporedite ovaj period u odnosu na posljednju deceniju prošlog vijeka i borbu protiv Miloševića, one likove iz vašeg romana “Kandže” i ove danas?
Mlade generacije imaju širom otvorena vrata za bjekstvo iz regiona. Oni su toga svjesni još u osnovnoj školi i svoju budućnost planiraju zamišljajući sebe u Njemačkoj ili u Skandinaviji, obučavajući se za zanimanja koja se tamo traže. To je glavna nevolja naših zemalja, što iz njih bježe oni koji bi trebalo da budu stub promjena. Mladi su, zahvaljujući digitalizaciji danas prije svega stanovnici planete Zemlje, pa tek onda ovih usranih država. Devedesetih jedva da smo imali internet, imali smo vize, imali smo sankcije, bili smo zatočeni sa Miloševićem i njegovom bandom. Nismo imali izbora, osim da se borimo i da ih pobijedimo. Danas mladi imaju izbora i na tome niko ne može da im zamjeri. Niko im nije pružio nadu u bolju budućnost, ni roditelji, ni škola, ni država. Jedina vrata koja im se ovdje otvaraju jesu vrata banditskih oligarhija koje su uzurpirale vlast i treba da budeš teško đubre ili kreten, pa da odabereš SNS umjesto vožnje kamiona u Norveškoj.
Šta čovjek može danas da uradi kako bi mu bilo bolje u duhovnom smislu?
Ovo su užasna vremena, globalno posmatrano. Ako si iole pri zdravoj pameti, nemoguće je da napraviš nekakav mali balon u kome ćeš smrditi i praviti se kako je sve okej. Narod u Srbiji umije da se pretvara da je sve okej čak i dok im bombe padaju na glavu, čak i kad im kradu glasove, čak i kad predsjednik svakog dana vrišti na njih sa konferencija za novinare i tokom svečanog otvaranja poljskih WC-a. Ta predaja bujici koja te nosi pravo u pizdu materinu, upropaštava živote tihoj većini. Ljudi nikako da shvate da je život danas na Balkanu sličan ratnom stanju. Ne gine se od snajpera i mina, ali se gine od manijačke vožnje, od ludih muževa, od visokih računa. Umire se prerano zbog zatrovane hrane, vazduha, vode i života, dobija se rak češće od gripa, sve je to zato što lažeš da je sve okej, ali tvoja podsvijest i tvoj organizam znaju bolje. Oni trpe, oni pate, oni umiru, zahvaljujući tvom kukavičluku. Zato je najbolje puno vježbati, puno trčati, unositi puno kiseonika i vode, napraviti prije svega fizički kontrapunkt fizičkom uništenju i onda će možda doći i neko duhovno zadovoljstvo. Nisam još čuo da je nekome postalo bolje tako što je rekao: “Jao, ala su ukusna ova govna koja jedem”.
Kako gledate na probleme sa kosovskim pitanjem, ima li na vidiku nekog rješenja?
Ima ga na vidiku, ali kada pogledamo unazad, a ne unaprijed. Rješenje za Kosovo desilo se 1999. godine, u obliku surovog bombardovanja SR Jugoslavije od strane NATO. Morali smo to da izbjegnemo, ali Milošević je radije odabrao da se skloni u bunker u Dobanovcima i da Kosovo izgubi ratom, umjesto pregovorima. Kad toliko zapustiš dio svoje teritorije, kako je to Milošević uradio sa Kosovom, šta možeš da uradiš kada ti NATO zakuca na vrata? Ti, sa tvojom bivšom JNA, koja je pogubila ratove u Hrvatskoj i Bosni. Ti, sa svojim MIG-ovima, čiji piloti nisu ni vidjeli neprijateljske avione i svi su redom bili srušeni. Ti, sa tvojim regrutima, koji su se do posljednjeg borili na Košarama. Ti, sa tvojim hladnjačama, u koje si potrpao leševe albanskih civila i onda ih potopio u srpska jezera. Kosovo možda nikada nije moglo da se spasi, ali rat je mogao da se izbjegne. Rat za Kosovo je bio zapravo savršen uvod u tranziciju, jer osim što su okupirale našu južnu pokrajinu, NATO bombe uništile su do kraja srpsku infrastrukturu, mostove i fabrike. A i pobile su preko hiljadu ljudi.
Smatrate da je pitanje Kosova već riješeno?
Pitanje Kosova je i formalno riješeno 2013. godine, Briselskim sporazumom, kada je Kosovo, kada su i posljednji tragovi srpske države odatle nestali. Zbog čega nas danas jebu da moramo i da ga formalno priznamo, nije mi jasno. Jer jedino tako možemo u Evropsku Uniju? Kakvu Evropsku Uniju? Mi prvo treba da postanemo normalna zemlja, a trenutno smo na FATF crnoj listi, zbog pranja prljavog novca i pomaganja teroristima. Postoje određeni uslovi, pod kojima bih mogao da zamislim Kosovo u UN. Zabole mene za države i nacije, to su izmišljotine koje samo mogu da ujebu one koji u njih vjeruju. Sve se plašim da Kosovari uživaju u svojoj novopečenoj državi. Ali kada bi bili malo manje nadrkani na Srbe, kada bi im obezbijedili širok stepen autonomije, kada bi dozvolili da ulažemo u Kosovo, kada bi bila garantovana zaštita imovini SPC, zašto da nemaju i jebenu stolicu u raspalim Ujedinjenim Nacijama? Pregovore o statusu Kosova i Srbije vode kreteni, šovinisti i kriminalci. Bilo bi daleko bolje za Srbiju da neko normalniji sjedne za pregovarački sto, a ne nadrkani histerični lopov, koji se do podne svađa sa samim sobom, a od podneva sa cijelim svijetom. Evropska Unija, koja sve vidi, sve zna i sve to odobrava, uopšte mi nije privlačna kao šargarepa za kojom ćemo kao debili jurcati.
Podržavate Savez Za Srbiju. Šta oni mogu da donesu u odnosu na trenutnu situaciju?
Zajebano je kad podržim neku političku opciju, jer čim počnu da greše, ja ću prvi ukazati na njih. Savez za Srbiju je u ovom trenutku jedina politička snaga koja ima šanse da se suprotstavi naprednjačkom užasu. Kad sam u ljeto 2017. godine otišao kod Vuka Jeremića na sastanak oko situacije u medijima, idućeg dana su me razapeli Pink i Informer. A mi smo samo popričali, ni pola sata nije trajalo. To je znak da se režim plaši Jeremića. Kod mene je zbog toga dobio plus. Vidim da je Dragan Đilas ušao sa njima u otvoreni fajt, to je kod mene plus za Đilasa. Dosta se priča o izboru između dva zla, ja ne vjerujem da je SZS u ovom trenutku manje zlo. U SZS ima sjajnih likova, prije svega Nebojša Zelenović, gradonačelnik Šapca, jedinog slobodnog grada u Srbiji. Eto novog lica, za kojim svi kukaju. Eto novog pristupa lokalnoj samoupravi, u vidu referenduma na kojima građani direktno odlučuju o trošenju budžetskih sredstava.
Šta vam se sviđa kod njega?
Kulačin i ja smo u emisiju zvali koga god smo htjeli, pričali smo šta god smo htjeli, nikada ni jedna primjedba nije stigla od šabačkih vlasti. Dakle, na ličnom primjeru sam se uvjerio da su likovi koji su na čelu Šapca carevi, da znaju šta je demokratija i da poštuju način na koji je ja praktikujem. Čim su oni u SZS, to je znak da je SZS zapravo okej. Tu je i Zoran Lutovac, poslije dužeg vremena jedna dobra faca na čelu Demokratske stranke. Pa čak i svi ovi momci, koji su poispadali iz rasturenog gnijezda Demokratske, a koji su takođe članovi SZS, nemaju druge nego da kroz taj savez pokažu u kojoj mjeri su se promijenili u odnosu na ono zbog čega su se dobrom dijelu glasača smučili 2012. godine. Teza da su svi isti ne stoji, jer je vlast SNS u mnogim segmentima gora čak i od Miloševićeve i kakva god sranja da su demokrate radile, jednostavno ne mogu da se porede sa ovim. Želim da ličnim primjerom ohrabrim sugrađane da otvoreno podrže opoziciju, makar to bili i građanski pokreti koji nemaju šanse da pređu cenzus. Bitno je boriti se, bitno je javno reći, bez straha, da podržavaš nekog, a najbitnije je da, ako te taj koga si podržao, u budućnosti iznevjeri, javno priznaš da si bio namagarčen i nastaviš dalje. Najgore je sjedeti kod kuće i kenjati kako su svi isti i za to vrijeme pustiti naprednjački kartel da nam do kraja uništi živote.
eTrafika.net