Ozbiljnost i odgovornost ljekarskog posla veća je nego bilo koje druge profesije. Iako je put do diplome izuzetno težak, uz veliki broj odricanja, ne žele se baš svi po sticanju zvanja odmah uhvatiti u koštac sa očuvanjem ljudskog zdravlja.
Piše: Goran Cvjetković
Brano Marković (26) iz Šamca od kraja prošle godine ispred svoga imena ima dodatak dr, ali barem za sada, još uvijek se ne bavi svojom profesijom, nego se odlučio za avanturstički posao. Želja za putovanjima pojavila se prošle godine kada je fakultet bio pri kraju, te nije želio da ga posao doktora odmah ščepa u svoj kandže.
„Završavao sam fakultet, ali mi se još ne radi u struci, jer mi je to i preozbiljno, a i zahtijeva previše vremena. Jednostavno, kad završiš tako te posao ščepa da jedva dišeš, pa sam odlučio da se upišem na kurs za vodiča. Završio sam kurs ubrzo, odradio probnu turu, pa su mi onda ponudili da odem da radim na Zanzibar, što sam i prihvatio i bio tamo tri mjeseca“, priča Marković.
Njegov posao se ogleda u tome da bude domaćin grupama turista koji dolaze u ovu afričku državu, te on u stvari predstavlja most između njih i lokalnog stanovništva, koje se po mnogo čemu razlikuje od našeg.
„Naše društvo je mnogo materijalno orjentisano, a to sam vidio tek kada sam otišao dole. Kod nas kada završiš s jednom obavezom, ideš da radiš drugu, a oni nisu takvi. Ako imaju šta jesti i gdje spavati, oni se neće previše nervirati. To mi je čak malo i stvaralo probleme, jer kada sam tek počeo, želio sam da sve bude savršeno, dok su oni bili spremni da rade onako kako ti hoćeš, ali ne da se sada raskidaju od posla, što mi je kasnije postalo i normalno“, rekao je on za eTrafiku.
U Tanzaniji i danas postoje plemena, čak 125 njih, dok najbrojnije čini 12 miliona ljudi. Za vrijeme britanskog kolonijalizma, ta podjeljenost bila je velika, međutim sa oslobođenjem primarno je postalo to da su svi Tanzanijci. U jugozapadnom dijelu države, koji je i najslabije razvijen, plemena žive strogo tradicionalno, mada postoje i gradovi sa više miliona stanovnika.
Utisak koji ljudi steknu prilikom posjete Tanzaniji, često bude dvostran. Oduševljenje prirodnom ljepotom stvara sliku da je ovo mjesto raj na zemlji, dok prilikom prolaska kroz sela možete vidjeti veoma siromašne ljude, koji žive u nehigijenskim uslovima.
„Poražavajuće za neke naše ljude bude i to što ti siromašni ljudi izgledaju srećni, koliko god da imaju ili nemaju, dok se kod nas neki apetiti jednstavno ne mogu zasiti“, govori nam on.
Sistem obrazovanja je veoma dobar, mnogo se pazi na organizaciju, samo se primijeti da nemaju novca. Imaju mnogo sekcija o kojima brinu sami profesori, bez da se prebacuju djeci, htjeli oni to ili ne.
„Koliko pažnju posvećuju svemu može se vidjeti i po tome što imaju komisiju koja bira učenike koji će igrati u fudbalskom timu škole. Kroz mnogo sličnih stvari, možeš da shvatiš koliko im je zapravo stalo da edukuju djecu, posebno jer nemaju novaca“, objašnjava mladi ljekar.
Po povratku iz Tanzanije, plan mu je da prije nego što se posveti struci, otputuje još negdje na Bliski istok, odnosno u države poput Libana ili Jordana. Velika želja mladog doktora jeste i posjeta Japanu, te je uvjeren da će i „zemlja izlazećeg sunca“ doći na red. Suprotno popularnom trendu odlaska medicinskih radnika u Njemačku, Marković nema tu želju.
„Njemačku cu zaobići, jer me uopšte ne privlači“, jasan je on.