Koliko i na koji način jedan glumac, bio on amater ili profesionalac, daje srca i živi umjetnost onda kad ona zapravo stagnira?
Piše: Bojana Radić
Ognjen Todorović, student četvrte godine glume na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, kaže kako mu je gluma pomogla da istraži, upozna i shvati kako sebe, tako i okolinu. Glumom se počeo baviti još u osnovnoj školi, a u petom razredu se priključuje amaterskom pozorišnoj grupi DASKE u Laktašima, i tu se zadržava do danas.
„Prvo sam bio statista, kasnije glumac, i evo danas reditelj. U tom pozorištu sam zapravo jedini diplomirani glumac (uskoro). Trenutno sam na četvrtoj godini na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Studiram u klasi profesora Velimira Blanića. Upisao sam to odmah nakon srednje škole. Nisam ni dovodio u pitanje svoju odluku, nego sam prosto znao da me ništa drugo osim glume ne interesuje. Mislim da je to, s ove tačke gledišta, bio logičan slijed događaja“, kaže on.
Ipak, ovaj mladić je svoju budućnost usmjerio drugačije nego što bi se to očekivalo. Odlučio se za život na selu, gdje uživa u prirodi i njenoj tišini, dok se u smislu profesije opredjeljuje za rad s mladim ljudima.
„Odrastao sam uz glavnu ulicu i nekako sam uvijek vapio za privatnošću, ostao sam željan mira i tišine, a sad živim ono o čemu sam maštao – dvorište, cvijeće, bašta, životinje, domaće začinsko bilje“, otkrio nam je Ognjen.
Bio je zaposlen u vrtiću u Laktašima kao stručni saradnik za glumu, gdje je sa djecom predškolskog uzrasta radio pripreme za javni nastup, vježbe za opuštanje i slično. Trenutno je na čelu dvije grupe, koje djeluju pri Centru za kulturu i obrazovanje Laktaši, i to mlađa grupa koju čine polaznici uzrasta 10 do 15 godina, i starija grupa, tj. prvi ansambl dramskog studija, gdje igraju srednjoškolci, studenti i stariji članovi. Pored toga, voditelj je emisije Sveznalica, koja se emituje na RTRS-u svake nedjelje u jutarnjim časovima.
„Sveznalica za cilj ima profesionalnu orjentraciju kod maturanata. Imamo zadatak da predstavimo različita zanimanja, kako bi nekom olakšali da odaberu svoje. Pored toga, emisija je prožeta raznim temama iz domena zdravlja, tehnologije, sporta, muzike, životinjskog svijeta, geografije i tako dalje“, objasnio nam je.
Poznato je da je gluma kao profesija vrlo riskantna na ovim prostorima, te da ne obećava svijetlu budućnost. Navodi kako je tanka linija između amatera i profesionalca, ali ističe da daleko čistiju ljubav prema tom pozivu gaje amateri.
„Ovaj posao zna baš iskvariti ljude. U borbi za egzistenciju ljudi ne prezaju ni od čega, ni da prevare, ni da otmu, niti da povrijede. Amateri to rade srcem, čisto, bez bezobrazluka. Čak su amateri više predani, uporniji i talentovaniji od profesionalaca. Te dvije strane dijeli zapravo samo ta nesrećna diploma“, kazao je.
Dodaje da je kao amater žudio za Akademijom i da je upravo ona kruna njegovih amaterskih dana. Još tokom studiranja shvatio da njegov poziv jeste gluma, ali u malo drugačijoj dimenziji. Posebno naglašava kako se ni u jednom momentu nije pokajao zbog svoje odluke da krene tim putem, iako je svjestan da se na ovim prostorima ne njeguje umjetnost, niti se u nju ulaže. On je, kako objašnjava, samo smanjio intenzitet ljubavi i odlučio da želi da svoje znanje prenosi na mlađe generacije. Zaključuje da je najveći problem to što se glumcima ne daje prilika da se dokažu. Baš iz tog razloga teško je ostati čistog srca prema daskama koje život znače. Nakon diplome se dešava taj prelomni momenat kad ljubav prerasta u borbu za opstanak, a na glumcu je odluka da li će ili neće pristajati na kompromise ili će njegovati čistu umjetnost u sebi.
„Glumački posao je preživljavanje. Glumac mora da preuzme na sebe sve što prati jednu predstavu, a da bi završio taj jedan fakultet mora da poznaje sve branše. Svaki glumac traži način da preživi, naročito mlade generacije koje su primorane da se snalaze na razne načine, u smislu nekih privatnih projekata, gdje postaju i reditelji, i producenti, i glumci, i scenografi, i kostimografi, vozači, inspicijenti i zbog toga umjetnost u Banjaluci ne živi. Mi se zapravo ne borimo za umjetnost, nego za neku ličnu korist. Umjetnost u Republici Srpskoj ne postoji“, priznao nam je.
Na pitanje šta je za njega umjetnost kaže kako je to ono što mu daje prostora da mašta, bez pritiska i stega, nešto u šta se čovjek daje onoliko koliko to i osjeća.
„Na Akademiji nas uče da je umjetnost dijagnoza i da se umjetnošću ne može baviti svako. Ja kad zavirim u sebe shvatam da mi je umjetnost dala prostora da ne robujem ni pravilima, ni činjenicama. Na primjer, nikad nisam volio matematiku, ona mi je uvijek bila nešto najgore, i onda sam shvatio da ne umijem da radim po pravilima, jer sve ono što moram, meni se zgadi“, kaže Ognjen.
Najavio je premijeru starije grupe dramskog studija u Laktašima, kao i projekat juniora. Prvi ansambl ove grupe nastupiće sa predstavom Čekaonica premijerno 27. juna na 14. internacionalnom festivalu amaterskog teatra u Laktašima. A sa mlađima najavljuje realizaciju projekta koji je odobrilo Ministarstvo za prosvjetu i kulturu RS. Juniori će u sklopu projekta nastupiti u tri ruralne sredine, sa ciljem da tamo odnesu čar pozorišta, a ta predstava će se moći pogledati i u revijalnom dijelu festivala.
Poželio je svima poručiti da prate svoje snove i da će, ukoliko su kvalitetni, kad – tad isplivati na površinu.
„Živite svoj san i čistite svoj put do zvijezda, jer on postoji. Ne obazirite se na loše komentare, jer gluma je kritika, bila pozitivna ili ne, kritika ti daje hljeb i kritika te preporučuje. Sudbina, Bog ili neka sila, ne znam ko i kako, ali neko/nešto namjesti sve kockice na svoje mjesto. Vjerujte sebi, svom instinktu, svom srcu i svojim nagonima, jer sve ono što iskreno, čisto i pravično želite će se ostvariti. Čuda se dešavaju“, rekao je na kraju našeg razgovora.