Fudbal je igrao i doživljavao prvenstveno kao sofisticirano umjetnički način izražavanja, a ne besomučno ganjanje rezultata i bezdušnu vulgarizaciju. Ljepota igre je imala primat u odnosu na pobjedu.
Da je živ, danas bi napunio okruglo 60 godina. Njegov avangardni fudbal je bio sinonim za maštu i čaroliju. Kroz cjelokupnu fudbalsku istoriju prodefilovao je ogroman broj vanserijskih fudbalera. Znatno manje je onih koji su stekli status božanstva među određenim grupama ljudi ili navijača. Tu posebno možemo apostrofirati brazilske fudbalere, među kojima je najveći broj svjetskih fudbalskih legendi. Izdvojiti se kao autentični pojedinac i pojava u takvom okruženju, izgleda gotovo nemoguće. Ipak, jedan Brazilac je u tome u potpunosti uspio. Riječ je o istinskom fudbalskom i ljudskom unikatu, čovjeku pod punim imenom – Sokrates Brasileiro Sampaio de Souza Vieira de Oliveira, među svim fudbalskim fanovima nesumnjivo poznatijem kao čuveni – Doktor Sokrates. Ovo je njegova životna priča.
Doktor Sokrates je rođen 19. februara 1954. godine u brazilskom gradu Belemu, glavnom gradu brazilske države Parana na sjeveroistoku Brazila, koji leži na obalama rijeke Amazon. Njegov otac je dolazio iz veoma siromašne porodice, ali je bio izuzetno pronicljiv. Postao je profesor filozofije u srednjoj školi (kasnije i zvaničnik brazilske Vlade), a posebno je bio impresioniran antičkim grčkim filozofima i književnicima. Među njima je i našao motiv i inspiraciju za ime svog prvog djeteta – Sokrat. Vrijeme je pokazalo, da mu je to ime pristajalo kao saliveno.
O svom atipičnom djetinjstvu, Sokrates je svojevremeno govorio: „Bio sam dijete diktature. Uvijek su mi pred očima bile socijalne nepravde u zemlji, gdje su žrtve neminovno bili obični ljudi. Iako sam imao samo deset godina, odlično pamtim 1964. godinu i vojni udar u Brazilu. Moj otac je imao ogromnu privatnu biblioteku i kada je vidio u kom smjeru se razvija situacija, zapalio je svoju knjigu o Boljševicima. Od tog trenutka kreće moje veliko interesovanje za politiku. Fudbal je došao kasnije i sasvim spontano “.
Još kao klinac, Sokrates je uživao igrajući fudbal sa dječacima iz naselja, ali je paralelno imao još jednu jednako ogromnu strast – medicinu. Već od djetinstva je pokazao natprosječnu inteligenciju u odnosu na svoje vršnjake, a kada je stasao za upis na fakultet, dileme jednostavno nije bilo.
Medicina je bila na prvom mjestu, tako da je fudbal (u tom trenutku) ostao u zapećku. Ipak, količina fudbalskog talenta prosto nije mogla da ostane ignorisana i nezapažena. Kada je imao dvadeset godina, odlučio je da potpiše svoj prvi profesionalni ugovor sa „Botafogom“, za koji je nastupao u periodu od 1974. do 1978. godine i u tom intervalu odigrao 57 utakmica i postigao 24 gola. U međuvremenu je u roku završio Medicinski fakultet i stekao titulu doktora, što mu je i donijelo nadimak koji će ga pratiti tokom čitave karijere i života. Divio se Ernestu Če Gevari, Fidelu Kastru i Džonu Lenonu.
Bio je majstor dodavanja petom. Niko prije (a bogami ni kasnije) nije uspio uskladiti atraktivnost i produktivnost dodavanja petom, kao što je to krajnje prirodnim i elegantnim pokretima uspijevao Sokrates. Elegancija na terenu, bila je njegova osnovna snaga i najveća energija. Sa visinom od 193 centimetra, gotovo uvijek je bio najviši fudbaler na terenu, ali istovremeno tehnički najpotkovaniji i najpokretniji. Svojim dugim korakom i prefinjenim driblinzima, teren je osvajao sa nevjerovatnom lakoćom.
Njegova igra je bila nadrealna. Nešto najbliže savršenstvu. Krasio ga je fantastičan udarac sa obje noge, kao i glavom. Još se pamti način na koji je izvodio jedanaesterce. Činio je to bez zaleta, iz vrlo širokog koraka, krajnje avangardno za to vrijeme. Da je bio izuzetno nekonvencionalan u fudbalskom kosmosu, svjedoči i činjenica da nikada nije nosio kostobrane.
Kada je 1978. godine potpisao ugovor za „Korintijans“, moglo se naslutiti da je došao u klub sa kojim će uraditi velike stvari. Već u prvoj sezoni, osvojena je titula nacionalnog šampiona Brazila, a Sokrates je pružao nezaboravne partije. U maju 1979. godine debituje i za reprezentaciju Brazila, za koju je do kraja karijere odigrao 60 utakmica i postigao 22 gola.
Na Mundijalu u Španiji 1982. godine igrao je svoje prvo Svjetsko prvenstvo, a tadašnji selektor Brazila (planetarno čuveni) Tele Santana mu povjerava kapitensku traku. Po mišljenjima mnogih fudbalskih istoričara i analitičara (pa i samog Pelea) ta reprezentacija Brazila, gdje su uz Sokratesa osovinu tima činili Ziko, Falkao, Eder, Seržinjo i Žunior, igrala je tehnički najljepši fudbal ikada viđen! Ako uzmemo u obzir da je Brazil, bez konkurencije, vodeća svjetska fudbalska sila, takav kompliment zaista nije lako zaslužiti. Nažalost, ta brazilska generacija nije osjetila slast trijumfa na Mundijalima. Doduše, početak tog SP-a obećavao je mnogo za Brazil. U prvoj utakmici nadigran je Sovjetski Savez (2:1), a svi koji su gledali taj duel, posebno pamte izjednačujući gol Brazila u vidu prave Sokratesove „bombe“ u rašlje Rinata Dasajeva sa nekih 25 metara. Bez dileme, pogodak koji spada u najuži izbor za najljepši na Mundijalima svih vremena. Nakon toga, uslijedili su sigurni trijumfi nad Škotskom (4:1) i Novim Zelandom (4:0) u prvoj fazi takmičenja, a potom i „najslađa“ pobjeda, nad Argentinom (3:1) u drugoj grupnoj fazi takmičenja. Onda je na red stigao taj nezaboravni ključni susret druge faze tog SP-a 1982. Brazilu je protiv Italije bio dovoljan i neriješen rezultat za plasman u polufinale.
Međutim, Sokrates i drugovi su doživjeli šokantan poraz od „Azura“ (2:3) i tako, na iznenađenje svih, neslavno završili svoj nastup eliminacijom sa šampionata. Brazilce je na toj utakmici uništio Sokratesov veliki prijatelj Paolo Rosi, koji je kasnije proglašen za najboljeg igrača i strelca prvenstva. Ipak, ta utakmica će ostati upamćena i po Sokratesovoj gracioznoj akciji i golu, koji treba svrstati u red fudbalske magije. Mnogo godina kasnije, Sokrates će izjaviti: „Taj brazilski tim je pokazao fantaziju, idealnost i idilu u igri, dok su Italijani pokazali efikasnost. Ali na kraju, bar smo izgubili boreći se za svoje ideale. To je slično kao i današnje društvo. Izgubili smo dodir sa humanošću, ljude vode isključivo rezultati. Za mene je uvijek važnija bila ljepota nego pobjeda, a ono što je najvažnije jeste uživanje“. U ovom slučaju, istoriju ne pišu (nužno) pobjednici na papiru.
Naredne (1983. godine) Sokrates je dostigao svoj fudbaski zenit. Sa „Korintijansom“ je osvojio novu titulu šampiona Brazila, a proglašen je i za najboljeg igrača čitave Južne Amerike. Kao zakleti ljevičar, zajedno sa svojim saigračem Vladimirom (rekorder po broju nastupa za ovaj klub iz Sao Paula), osnovao je demokratski građanski pokret „Corinthians Democracy“, koji je ustanovio unutar kluba. To je značilo da su igrači samostalno upravljali klubom, a istovremeno djelovali protiv tadašnjeg vojnog režima, koristeći fudbal kao platformu za demokratiju i poziv građanima na prve višestranačke izbore još od 1964. godine, kada je u Brazilu zavedena vojna diktatura. Za „Korintijans“ je igrao punih šest sezona, sa skorom od 172 postignuta gola u 297 utakmica i tri osvojene titule nacionalnog šampiona Brazila.
Pošto je u Brazilu na klupskom planu postigao i osvojio sve što je bilo moguće, uslijedio je (očekivan) odlazak u Evropu. Njegova jedina sezona na „Starom kontinentu“ bila je 1984/85, kada je nosio dres italijanske „Fiorentine“. Lucidni Doktor je za „Violu“ u toj sezoni odigrao 25 utakmica i postigao šest golova, dovoljno tek za deveto mjesto na tabeli „Serije A“. Bilo je vidljivo da fudbal koji se igra sa ove strane Atlantika jednostavno nije za njega. Fizička snaga i izdržljivost su bili iznad svega, a Sokrates, koji je po sopstvenom priznanju pušio jos od trinaeste i pio alkohol od svoje petnaeste godine, takav tempo (logično) nije mogao da isprati. Raskinuo je trogodišnji ugovor i vratio se u otadžbinu, gde je obukao dres velikog „Flamenga“. Tu se takođe zadržao samo jednu sezonu, sa učinkom od jedanaest utakmica i tri gola ali i osvojenim prvenstvom regije Rio. Sa 32 godine na leđima, u Meksiku 1986. godine, odigrao je svoj drugi, ujedno i posljednji Mundijal. Kao i prije četiri godine u Španiji, Brazilci su se prošetali kroz prvu fazu takmičenja, rutinski pobjedivši u sve tri utakmice. Redom su padali Španija (1:0) (jedini gol postigao je Sokrates), Alžir (1:0) i na kraju Sjeverna Irska (3:0). U osmini finala, deklasirana je Poljska (4:0), a prvi pogodak na utakmici postigao je Sokrates iz jedanesterca. U četvrtfinalu, novi duel koji će kasnije pronaći svoje visoko mjesto u fudbalskoj antologiji. Brazilci su za protivnika imali Francusku i nakon regularnog dijela utakmice i produžetka, rezultat je glasio 1:1. Pristupilo se izvođenju jedanaesteraca, a prvi je odgovornost na sebe preuzeo iskusni Doktor. Njegov udarac odbranio je francuski golman Žoel Bats i tako je, na krajnje brutalan način, raspršen Sokratesov san o osvajanju Mundijala. To je ujedno bio i njegov oproštaj od dresa sa nacionalnim grbom. Gorčina je donekle isprana, kada je njegov mlađi brat Rai sa Brazilom osvojio Mundijal u SAD 1994. godine. Simbolično ili ne, u finalu je nakon jedanaesteraca savladana Italija (3:2), koja je 1982. izbacila Brazil.
Do kraja karijere, u sezoni 1988/89 odigrao je još pet utakmica i postigao dva gola za „Santos’’ i tako zatvorio jednu epohu svog života. Punih petnaest godina kasnije, 2004. godine, potpisao je jednomjesečni ugovor sa engleskim nižerazrednim klubom „Garfort Taunom“ u kojem je imao ulogu trenera i igrača. Svoj jedini meč za taj klub, odigrao je 20. novembra 2004. godine protiv „Tadkester Albiona“ kada je ušao kao rezerva u posljednih dvanaest minuta. FIFA ga je uvrstila na svoj zvanični spisak 100 najboljih fudbalera svih vremena, kao što ga je i čuveni magazin „World Soccer“ svrstao među 100 najvećih fudbalera 20. vijeka.
Osim što je bio vrhunski fudbaler i doktor sportske medicine, Sokrates je bio izuzetno aktivan i na ostalim životnim poljima. Nakon završetka fudbalske karijere, nekoliko godina je radio u svojoj profesionalnoj struci kao doktor sportske medicine u rodnom Belemu, da bi potom proširio svoj krug interesovanja. Doktorirao je filozofiju, a pisao je ne samo sportske, već i ekonomske, političke, sociološke i umjetničke kolumne za razne novine i časopise širom planete. Bio je stručni fudbalski komentator na brazilskoj televiziji, a sve do same smrti pisao je knjigu fikcija kako će izgledati Svjetsko prvenstvo u njegovoj zemlji 2014. godine (glavni likovi su bili stranci koji govore o svojim doživljajima tokom Mundijala). Nažalost, nije uspio da ga dočeka.
Ekscentričnost i buntovništvo su riječi koje najslikovitije dočaravaju Sokratesov život. Njegov vječiti prkos, da ne bude uokviren u određene kalupe i šablone, pred sami kraj života ga je nekoliko puta dovodio na samu ivicu ambisa. Još tokom igračke karijere pušio je dvije kutije „Marlbora“ dnevno, a da je ozbiljno zagazio u alkoholne vode, bilo je jasno u avgustu 2011. godine, kada je prvi put završio u bolnici zbog unutrašnjeg krvarenja, uzrokovanog cirozom jetre. Tada je javno priznao da pije najmanje bocu vina na dan i da je često pripit već u jutarnjim časovima. Da bi ostao dosljedan svojoj tvrdoglavosti, odbijao je da se ubaci preko reda na listu pacijenata koji čekaju transplataciju jetre. Nedugo zatim, jetra mu je zakazala drugi, a nakon toga i treći, kobni put. Zvanično saopštenje je glasilo da je doživio septički šok, a vjeruje se da je infekciju izazvao komadić govedine, koju je pojeo za vrijeme porodičnog ručka. Nepuna dva dana je bio održavan na aparatima za vještačko disanje i dijalizu, da bi 4. decembra 2011. godine preminuo u bolnici „Albert Ajnštajn“ u Sao Paulu. Sokrates je sahranjen u gradu Ribeiro Preto, a iza sebe je ostavio suprugu Katiju i šestoro djece.
Sokratesova smrt pogodila je čitav svijet. Pedeset hiljada navijača „Korintijansa“ stajalo je u tišini sa visoko podignutim šakama, da bi odali posljednju počast svojoj legendi. Navijači „Fiorentine“ su razvili transparent na kojem je pisalo „Doktor je odletio na nebo da bi pozdravio Boga“. U pravom moru posljednjih pozdrava Doktoru, posebno dirljive bile su riječi Paola Rosija: „Sokrates je djelovao kao igrač iz drugog doba. Nisi mogao da ga staviš ni u jednu kategoriju ni na terenu, a ni van njega. Svi su znali za njegovu diplomu iz medicine, ali on je istovremeno imao puno kulturnih i socijalnih interesa. Bio je veoma dinamičan fudbaler, sa uzivšenim osjećajem za igru i, prije svega, velikom inteligencijom. Zajedno sa Zikom i Falkaom bio je simbol Brazila“. U ovih nekoliko rečenica, Rosi je pokušao da dočara svu Sokratesovu veličinu.
U Sokratesovom slučaju, sigurno možemo upotrebiti maksimu da je „forma trenutna, a klasa vječna“. Fudbal je igrao i doživljavao prvenstveno kao sofisticirano umjetnički način izražavanja, a ne besomučno ganjanje rezultata i bezdušnu vulgarizaciju. Ljepota igre je imala primat u odnosu na pobjedu. Nepunih mjesec dana pred smrt, rezignirano je izjavio: „Gadi mi se gledati brazilsku fudbalsku reprezentaciju. Naš je fudbal u dubokom zimskom snu. Oni koji ga vode, otuđili su ga od naše sportske kulture. Zaista ih je nepodnošljivo gledati. Naš je fudbal odvratan. Sve je uniformisano, stigmatizovano i apsolutno konzervativno“.
Priča i mit o spontanom vizionaru, humanisti i revolucionaru, rokerskom boemu i fudbalskom romantiku Sokratesu će trajati vječno. Posebno za one, koji su u stanju da savladaju i sruše prepreke, granice i tabue, stvarajući sopstvenu metodologiju ideje o življenju i neprolaznosti. Legende nikad ne umiru.
Srećan rođendan Doktore Sokrates, ma gdje bio!
eTrafika.net – Boris Latinović