U selu Bare, nekoliko kilometara od Bosanskog Petrovca smješteno je poljoprivredno domaćinstvo „Klekovača“, na čijem imanju se nalazi farma alpske i sanske rase koza. Farmu su prije tri godine pokrenuli Milan Lukić i njegova kćerka Lana, koja je sav posao i brigu oko domaćinstva preuzela na sebe.
Piše: Mihaela Amidžić
Za uzgoj koza, objašnjava ona, odlučili su se kako bi proizvodili prirodnu hranu, te na taj način uticali na zdrav način ishrane. Tako se na njenom imanju mogu pronaći proizvodi koji su djelotvorni za ljudsko zdravlje. Pored kozijeg mlijeka, jogurt, kozija surutka, mladi i tvrdi, polutvrdi koziji sirevi sa začinima poput bundeve, bijelog luka, badema, čilija, kikirikija, ali i sir u maslinovom ulju, jesu namirnice koje se proizvode na poljoprivrednom domaćinstvu „Klekovača“. Sirevi se prave po tradicionalnoj recepturi, bez dodataka konzervansa i aditiva.
Prilikom naše posjete farmi, vidjeli smo kako ovi domaćini prave mladi kozji sir. Kažu da se uz malo truda može napraviti u svakom domaćinstvu.
Na farmi je trenutno 120 koza. Za čisto i kvalitetno mlijeko važno je mjesto ispaše. Ove životinje se na pašu vode dva puta dnevno, ujutru i uveče, a zatim vraćaju u staju gdje se muzu.
Muža koza se obavlja mašinski. Potrebno je dva sata da bi se posao završio. U prosjeku ove životinje dnevno daju od dva do četiri litra mlijeka. Nakon što se obavi proces i dobije mlijeko, slijedi proizvodnja. Za jedan kilogram sira, potrebno je deset litara mlijeka.
Svježe procjeđeno mlijeko sipa se u veliki lonac. Ono se zatim zagrijava na temperaturi od oko 47 stepeni. Zagrijano mlijeko skida se sa vatre i dodaje razrađeno sirilo. Ono se dobije kada 10-12 kapljica sirila pomiješa sa dvije kašike mlake vode. Zatim se lonac s mlijekom pokrije i ostavi pored šporeta, te stoji 45 minuta na toplom.
Surutka se odvaja a sirna masa spušta.
Ona se stavlja u odgovarajuće kalupe, koji su potrebni za pravljenje većine sireva. Oni su okruglog oblika sa rupicama da surutka može izlaziti, a sirna masa ostajati.
Tokom cijeđenja, sireve treba konstantno okretati. Potrebno je da dva dana budu u kalupu, kako bi dobili odgovarajući oblik.
Za jači pritisak i istiskivanje surutke upotrebljavaju se drveni poklopčići. Nakon što se izvade iz kalupa, sljedi suvo soljenje. Sirevi se sole ravnomjerno i po cijeloj površini, uključujući i rubove.
Nakon toga, redaju se na drvene police, te slijedi njihovo zrijenje.
Lana objašnjava da je za zrenje sira potrebna visoka količina vlage, kako se ne bi presušio. Idealna prostorija za to je podrum, koji treba biti prozračna i čista. Zrijenjem od 15 dana dobija se polutvrdi sir koji se vakumira i spreman je za isporuku kupcu.
„Jedan dio sireva ostavljamo da zriju duži vremenski period od tri do šest mjeseci, da bi se dobio punomasni tvrdi koziji sir, koji ima svoj specifičan ukus“, kaže ona.
Na kraju, vakumiranje i prepoznatljiva etiketa.
Za kraj razgovora, Lana govori da u budućnosti planira da pokrene i proizvodnju kozijih sapuna, te da svoje proizvode plasira na evropsko tržište.