Nekima je volontiranje samo gubljenje vremena. Jasno je da u nekim organizacijama položaj volontera nije zavidan, međutim, prave prilike mogu pružiti mnogo znanja i iskustva.
Piše: Tanja Maksimović
Snježana Ivanović ima dugogodišnje volontersko iskustvo. U Banjaluci je stekla zvanje mastera psihologije, a tu koordiniše i rad ‘Plavog telefona’. Prvo volontersko iskustvo stekla je u srednjoj školi kada je bilo Svjetsko prvenstvo u raftingu.
„Jedna profesorica nas je kolektivno povela da volontiramo. Objasnila nam je da je važno volontirati, te da je ovo jedinstvena prilika. Nakon toga sam godinu dana volontirala po potrebi kod njih“, prisjeća se Snježana.
Poslije ovoga sticala je volonterska iskustva i u udruženju „Tvoja riječ“ gdje je radila sa djecom sa poteškoćama u razvoju, kratko vrijeme u udruženju „Ihtus“ – koji su sarađivali sa domom za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević“, te na Telefonu za psihološko savjetovanje odraslih. Prije pet godina je počela volontirati u „Novoj generaciji”. Učestvovala je u projektima „Stariji brat starija sestra“ i „Plavi telefon“.
„Bila je promocija ’Nove generacije’ na fakultetu, gdje su nam objasnili kakvim aktivnostima se sve bave i dopala mi se priča, smatrala sam da je veoma važan projekat i tako sam počela volontirati na ’Plavom telefonu’“, prisjeća se Snježana.
Plavi telefon je anonimna savjetodavna linija koju djeca iz cijele Bosne i Hercegovine mogu pozivati besplatno kako bi razgovarali o svojim problemima. Telefon je tu da pruži podršku, a nudi savjete i informacije vezane za različite teme kao što su seksualno i reproduktivno zdravlje, problemi u učenju, sa drugarima, o pristupima socijalnoj zaštiti i mnogim drugim pitanjima. Preko ove linije se može i anonimno prijaviti nasilje. Na telefon se javljaju volonteri, mahom studenti humanističkih nauka, koji prođu različite edukacije kako bi bili adekvatno obučeni za rad na liniji.
Snježana je u okviru Plavog telefona učestvovala u nekoliko projekata, a imala je i priliku da putuje u Holandiju. U januaru ove godine postala je i koordinatorica Plavog telefona.
„Tome je prethodio moj projekat. U Sarajevu sam išla na obuku za mlade lidere, nakon koje sam napisala projekat ’Što to bješe ljubav – nasilje u vezama mladih’ koji sam sprovela u okviru ’Plavog telefona’ u ’Novoj generaciji’“, prisjeća se ona.
Motivaciju za volontiranje i posvećenost radu nalazila je u mnogim stvarima koje su se dešavale na njenom putu.
„Mislim da su me u različitim periodima motivisale različite stvari da volontiram. Na početku mi je najveća motivacija bilo to što se jako puno nauči na ’Plavom telefonu’. To što se razvijam u svojoj struci, u psihologiji. Uvijek je bilo dodatnih obuka i prilika da i sam nešto radiš i da se uključiš u projekte ili da pišeš projekat. Kako je vrijeme odmicalo, i kako sam imala više iskustva, došle su i uloge mentora i edukatora, gdje imaš priliku obučavati nove volontere i gledati kako oni rastu i napreduju. I sada, uloga koordinatora, gdje imam priliku gledati kako nove grupe volontera koji dolaze nesigurni tu dobijaju različita znanja i sigurnost i tako rastu i napreduju. A mislim da je atmosfera na ’Plavom telefonu’ presudna za to da se može tako dugo ostati na jednom mjestu, jer su ljudi koji se tu zadrže vezani za njega. Proces učenja je drugačiji od, na primjer, fakulteta, gdje se veliki naglasak stavlja na greške, kako bi se greške ispravile. Važno nam je da pojedinac bude svjestan i svojih kvaliteta i mislim da ljudima takav pristup odgovara“, objašnjava naša sagovornica.
Smatra da se znanja i iskustva sa fakulteta i ’Plavog telefona’ preklapaju, i da ne postoji jasna granica koja znanja iz psihologije primjenjuje u radu na Plavom, a koja znanja sa Plavog joj pomažu u bavljenju psihologijom.
„Iz psihologije se definitivno mogu iskoristiti znanja iz razvojne psihologije, razumijevanja kognitivnog i emocionalnog razvoja djece i njihovih ponašanja. Vođenje savjetodavnog razgovora je nešto što mi je pomoglo u radu na ’Plavom telefonu’. S druge strane, na fakultetu se mnogo više teorijski uči, i rad na liniji omogućava da to sprovedeš u djelo. Imam osjećaj da se na liniji jako dobro usvoje znanja kako na pravi način postaviti određena pitanja ili reagovati u određenim situacijama, i mada se ovo najviše odnosi na djecu, mislim da je veoma primjenjivo i u radu sa odraslima“, obrazlaže Snježana.
Edukuje se za savjetnicu Kognitivno – bihejvioralne terapije, završila je prvu godinu i planira nastaviti dalje. Pored ovoga pohađala je mnoge neformalne edukacije, a jedna uloga kojoj u budućnosti želi posvetiti više pažnje jeste prevodilac znakovnog jezika.
„Svjesna sam da puno pomažem ljudima. Ponekad se zapitam zašto to radim, i mislim da je odgovor jednostavan, vjerujem da je zaista ok pomagati ljudima i zajednici. Nadam se da ću zadržati taj duh i u budućnosti“, govori Snježana za kraj razgovora.