Slađana Nina Perković je svojim novim romanom U jarku stupila na teritoriju gdje su žene do sada rijetko boravile.
Piše: Fedor Marjanović, foto: Imprimatur
U srpskoj književnosti možemo da navedemo veliki broj uspješnih komediografa i humorističnih pisaca. Pored Jovana Sterije Popovića, Branislava Nušića i Dušana Kovačevića u prozi smo imali Stevana Sremca, Radoja Domanovića i Branka Ćopića. Od mnoštva velikih književnica kao što su Isidora Sekulić, Svetlana Velmar-Janković, Dara Sekulić, Desanka Maksimović, prva asocijacija na njih ne bi bila humor, iako je on važan element djela nekih od njih. Na regionalnoj književnoj sceni od književnica se humora i satira najviše vežu za djelo Dubravke Ugrešić. Zato je ovaj roman između ostalog važan datum naše književnost, jer je njime Slađana Nina Perković sigurnim korakom kročila na tlo koje je uglavnom bilo rezervisano za „muško društvo“.
Iako savremene književnice veoma spretno koriste humor u svom stvaralaštvu (dobar primjer je Rumena Bužarovska), Perkovićeva ga je možda najviše iskoristila da prikaže sve mane savremenog društva. Skoro da nema rečenice koja nije satirički intonirana, po čemu bi autorica bila veoma bliska Domanoviću, iako je njen precizan i šaljiv opis seoskog života veoma blizak i Stevanu Sremcu. Svakako, humor je bio važan element i u zbirci pripovjedaka Kuhanje, s tom razlikom što je tu pažnja najviše posvećena položaju žene u patrijarhalnom društvu. Iako se isto pitanje provlači i kroz njeno novo djelo, autorica širi dijapazon svog interesovanja na cjelokupno društvo predstavljeno kroz intimnu priču jedne porodice. A šta u porodici može biti intimnije od sahrane?
Sam naslov i glavni događaj imaju veliki simbolički značaj. U jarku ima doslovno i alegorijsko značenje. Već u prvom poglavlju saznajemo da glavna junakinja pripovijeda iz jarka. Roman je zapravo njen razgovor sa imaginarnim slušaocem, odnosno sa čitaocem, o tome kako je dospjela tu gdje se nalazi. Alegorijsko značenje se prenosi na više nivoa. Život junakinje njoj samoj djeluje kao da je zaglavljena u jarku, a u opštijem smislu svi junaci, pa i cjelokupno društvo zaglavljeni su zajedno sa njom, bez mogućnosti izlaza. Najveći problem od svega je što su jarak u kojem nalaze zapravo oni sami. Osim toga, kroz roman nekoliko puta se provlači lajtmotiv upadanja u jarak. Bilo da je u pitanja vožnja autom ili seoskim kolima, ta mogućnost stalno iskače pred junakinju, dok se na kraju zaista i ne dogodi. Jarak ne samo da je položaj iz kojeg ona pripovijeda, on je neminovnost.
Sahrana kao centralni događaj takođe ima svoje višestruko značenje. Ona predstavlja jednu vrstu loše režirane predstave. Navodna ožalošćenost pokojničinih srodnika iza kulisa skriva njihovu zainteresovanost za podjelu i prodaju njene imovine. Raspoloženje koje vlada među gostima više odgovara zabavi nego ispraćaju pokojnika. Autorica vješto kreira morbidno-zabavnu atmosferu i radnju koja dolazi do nivoa grotesknog. Česte komične situacije satirički upućuju na lažni način kojim većina junaka živi. Kroz njihove akcije, koje su prije svega usmjerene na profit od smrti strine Stane, oni se upotpunjavaju kao likovi. Zajednička osobina većine njih je sebičnost. Sahrana tako postaje pozornica na kojoj se skidaju maske i otkrivaju prava lica glavnih aktera predstave.
Iako je u centru romana priča o jednoj porodici, kroz nje se zapravo ogleda jedna mnogo sveobuhvatnije kritika bosanskohercegovačkog društva. Već na početku pripovijedanja junakinja ističe važnost toga što se priča dešava u Bosni. Ovim se potencira lokalni karakter priče kao i to da sve što će se desiti, bez obzira na bizarnost i nevjerovatnost, jeste svakodnevnica ove zemlje. Značaj lokalnog se podvlači i čestim poređenjima sa drugim zemljama. Ipak, grad u kojem junakinja živi i selo u kojem se odvija veći dio radnje, ostaju neimenovani. Ova priča se zapravo mogla desiti bilo gdje na prostoru Bosne i Hercegovine (s tim da su junaci srpskog porijekla), i tako ona nije usko lokalizovana na jedan grad ili selo. Autorica sve mane društva nalazi upravo u njegovoj osnovnoj jedinici, porodici. Neki od najvećih problema su otuđenost, samoživost i nedostatak empatije. Porodično zajedništvo je, poput sahrane, maskarada koja prikriva interesovanje za isključivo sopstvene interese.
Pored svega, jedan od junaka koji se krije iza pozadine svih ostalih je rat. Iako se roman odvija u nama savremenom, postratnom periodu, priče njegovih likova su obilježene ratnim dešavanjima. U tom periodu oni su stekli profit, kao što su ga i izgubili. Ironičnim tonom se pominje kako su mnogi smatrali da poslije rata dolazi bolje vrijeme, ali ono postaje samo gore. Korumpiranost države, neposobnost službenih i zdravstvenih radnika, lažna religioznost, dužničko ropstvo u koje ljudi upadaju u kapitalističkom sistemu, njihova bahatost i pohlepnost, sve su to simptomi koje autorica precizno određuje u priči o bizarnoj porodici, a većini tih problema posredni ili neposredni uzročnik je sam rat. Od starog vremena ostale su legende o Titu koji je jednom posjetio selo, koje djeluju poput mita o zlatnom dobu. Za većinu junaka, zapravo, vrijeme se dijeli na ono prije i poslije rata.
I pored morbidnosti većine scena (padanja u jarak, pokušaja samoubistava, gušenja pilećim krilcima) Slađana Nina Perković stvara živ svijet. Njeni junaci su energični, njihove akcije su burne, a interakcije skoro uvijek završavaju komičnom situacijom. Ova životnost, pored sve otužnosti, podsjeća na najbolje momente Stevana Sremca. Ipak, od većine njih odskače upravo glavna junakinja. Ona je okružena ljudima koji su kroz život prošli boreći se za preživljavanje. Njihova borba, kao i borba društva kojem pripadaju, često je bila nepravedna i dovela je do gubljenja moralnog osjećaja.
Naspram njih ona je djevojka u kasnim dvadesetim godinama, koja pripada poslijeratnoj generaciji bez energičnosti i živosti koju imaju prijašnje. Tako se stvara veliki kontrast između nje i njene porodice, roditelja, bliže i dalje rodbine. Veći dio romana njena glavna motivacija joj je da se što prije vrati sa sahrane da pogleda reprizu svoje omiljene kriminalističke serije. Druga motivacija je vršenje nužde. Za ostale likove ona je uglavnom nevidljiva i najčešće predstavlja pasivnog svjedoka koji distancirano posmatra sve što se dešava oko nje. Iako je od velike važnosti to što je žena, jer se kroz njenu poziciju kritikuje odnos prema ulozi žene u patrijarhalnom društvu, njena pasivost nadilazi odlike njenog pola i ona postaje simbol rezignirane generacije, koja savršeno vidi sve probleme svog okruženja, ali sama ne može i ne želi ništa da učini.
“Kad realno sve sagledate, ja uglavnom statiram u rođenoj priči. Idem uzbrdo, nizbrdo, vozaju me u golfićima i opel korsama i niko me živ ne ferma ni pet posto. Nisam čak sposobna ni ustati iz blatnjavog jarka. Šta tu radim? Ležim, gledam kako se na nebu polako ali sigurno navlače tamni oblaci i opušteno pričam kako sam, u smrdljivoj čekaonici ambulante, kao sumanuta, skakala i pravila talas kao da sam na fudbalskom stadionu.”
Kontrast njoj predstavlja njena rođaka i vršnjakinja Mimi u kojoj su ukalupljene sve osobine generacija društvenih mreža i kapitalizma. Površna i ljepuškasta, ona je jedan od najaktivnijih likova, ali njena aktivnost se razlikuje od fokusiranosti tetke Mileve, matrijarhalne figure u porodici. Mimi je poletna dok je ne zainteresuje nešto drugo, ali najviše se vodi pažnjom o sopstvenom komforu i koristi. Njih dvije su kolektivno lice i naličje ljudi rođenih neposredno prije i poslije rata, koje se kreće od ekstrema letargije do potpune samoživosti i koristoljublja.
Jarak kao pozicija pripovijedanja ali i kao simbolička pozicija našeg društva jeste dno do kojeg se neminovno treba doći. Kraj romana je ostavljen otvoren za dalju interpretaciju i nadogradnju čitaočevom maštom. Samim tim se ostavlja otvoreno pitanje o sudbini glavne junakinje i sudbini nas samih. Da li ćemo uspjeti da smognemo snage da se izdignjemo sa dna na koje smo pali?