„Odabrao si da to završiš sada. To je tvoje pravo i odluka i u redu je. Sve što moramo sada da uradimo je da ti obezbijedimo pošten i divan kraj.“(citat iz filma)
Piše: Vedran Grahovac
U umjetnosti, a naročito filmu tema smrti je konstantna. Sa druge strane smrt kao posljedica ličnog izbora, a naročito eutanazija nije baš česta inspiracija filmskim rediteljima iako postoje veliki filmovi koji su se ovom temom bavili na ozbiljan način, poput španskog „More u nama“. Za razliku od ovog sada već čuvenog filma koji se eutanazijom bavio kompleksno kroz razna moralna, pravna i ljudska pitanja „Selvmordsturisten“(Exit plan), film iz 2019. godine, o ovoj temi govori kroz jednu striktno ličnu perspektivu koristeći žanr drame i misterije, sa primjesama fantazije, pa čak i određenih elemenata horora.
Radnja filma prati Maxa koji radi u osiguravajućem društvu. Nakon što saznaje da ima tumor i da su mu izgledi za ozdravljenje veoma mali odlučuje se na samoubistvo. Kako zbog straha tako i zbog nespretnosti to mu baš i ne polazi za rukom. Sasvim slučajno, preko klijenta, saznaje za „Auroru“ firmu koja posjeduje luksuzni turistički kompleks koji vrši eutanaziju i čini da ljudima odlazak sa ovog svijeta bude što ljepši, luksuznji i bezbolniji, ukoliko je to uopšte moguće. Iako supruzi ne govori ništa Max odlazi u tajnosti u „Auroru“.
Eutanaziju kao jednu od tema ovog filma glavni junak zapravo koristi samo kao sredstvo da izađe iz situacije koja ga je dovela pred naizgled svršen čin. Sa druge strane, reditelj se ne bavi previše moralnim pitanjima o opravdanosti eutanazije. Na izmaku snage i volje Max odlučuje da ode bez pozdrava i ikakve najave svojoj supruzi. U tom smislu, ovo je priča o smrti i odlasku, ali i o tome kako se mi nosimo sa njima. Iako na prvu ne djeluje kao borba taj način i više je nego težak. On je satkan od samoće, straha i onog nepoznatog sa čime se susrećemo po prvi put u životu. Taj put Max odlučuje da pređe sam, daleko od svih u luksuznom kompleksu koji uz sav glamur, s obzirom na datu situaciju to defakto ne može biti.
Takođe, „Selvmordsturisten“govori o posljednjim danima našeg života koji smo u jednom trenutku svojevoljno odlučili da okončamo. Prekidajući ga bezbolno, junaci filma se zapravo rješavaju muka i koliko god čudno zvučalo počinju ispočetka. Iako ne znaju šta je i gdje je tačno taj početak oni vjeruju da u njemu neće biti muka, depresija ili pak bolesti sa kojima se mnogi od njih suočavaju konstantno. Bezbolni i luksuzni odlazak zapravo im je jedina utjeha u mraku što ga nazivaju svojim životom.
Na tom putu jasno su propisana i definisana pravila koja mi u skladu sa „ponudom“ sami biramo. Zapravo, ovo je priča o ljudima koji kupuju pravo na bezbolnu smrt kao određeni finalni proizvod. Na neki način oni su scenaristi i reditelji svog neminovnog kraja. Uprkos jasno definisanoj proceduri u zatvorenom komplesku poput „Aurore“ ipak postoji određena mogućnost odstupanja od pravila kojom se reditelj takođe bavi. To odstupanje znači odustajanje od predaje.
Mračna i čudna atmosfera dominira i nerijetko podsjeća na one iz distopijskih i nadrealnih filmova. Uz nju treba pomenuti i istu takvu scenografiju u vidu vrlo neobičnog hotela u specifičnom prirodnom okruženju. Vrlo dobru ideju reditelj često pokušava realizovati preplitanjem stvarnosti i fantazije, prikazujući je iz dva vremenska perioda. Iako miješanje žanrova nužno ne mora biti loše, na trenutke se čini da je to u ovom slučaju posljedica nedostatka čvrste odluke u kom pravcu da se kreće film, naročito na kraju. Uprkos tome i uprkos činjenici da je ideja i koncepcija filma mogla biti bolje realizovana, treba reći da je ovo film koji ostavlja prostora za tumačenje i raspravu i svakako mu treba dati šansu.
Godina: 2019
Država: Danska, Norveška, Njemačka
Režija: Jonas Alexander Arnby
Scenario: Rasmus Birch
Uloge: Nikolaj Coster- Walday, Kate Ashfield, Tuva Novotny, Robert Aramayo
Žanr: drama, misterija
Trajanje: 90 minuta