Prema podacima Udruženja roditelja nestalih beba u Srbiji je u posljednjih četrdeset godina u porodilištima lažno proglašeno mrtvim više od 6000 novorođenčadi. Samo u posljednjih nekoliko godina u Srbiji je pokrenuto i zvanično još uvijek otvoreno oko 500 ovakvih slučajeva, u kojima majke traže istinu i pravdu. Beogradska krojačica Drinka Radojičić jedna je od onih koje već osamnaest godina vode “bitke” sa sistemom. Upravo njen lik i životna priča dijelom su poslužili kao inspiracija srbijanskom reditelju Miroslavu Terziću za njegov najnoviji film „Šavovi“ iz 2019. godine koji je osvojio nagradu publike u selekciji Panorama na prošlogodišnjem festivalu u Berlinu.
Piše: Vedran Grahovac
Radnja filma prati srednjovječnu ženu i krojačicu Anu. Ona živi skromno sa ćerkom i suprugom, nije baš puno zainteresovana za njih i često je psihički odsutna. Nerijetko, njen pogled se često zaustavlja na dječacima koje sreće, ali i na djeci koja se igraju u parku. Iako nemamo nikakvih informacija o njenom životu polako saznajemo da je prije osamnaest godina njena beba proglašena mrtvom i da je od tad nikad nije vidjela. Zapravo, beba je završila kao medicinski otpad. Za razliku od kćerke i svog supruga ona ne vjeruje u ovu verziju priče, ne predaje se ni nakon toliko godina, nastavljajući da obilazi porodilišta i opštine u nadi da će doći do novih informacija. I dok je suprug nagovara da definitivno zatvore slučaj i odustanu od svega, Ana dolazi do novih i značajnih informacija i njena borba počinje ispočetka.
Koristeći životnu priču Drinke, ali i mnogih drugih žena, Terzić se bavi gubitkom djeteta i našim odnosom prema tom gubitku. Izgubivši ono što zovemo dijelom našeg bića naš život postaje košmar koji je zapravo kafkijanski začarani krug iz koga izlaza skoro i da nema. Kao i Jozef K. u Kafkinom „Procesu“ i Ana luta raznim „hodnicima“ bez ikakvih izgleda da će do pomaka doći. Bez podrške ikoga pa i najbližih ona i dalje nastavlja da traga. U tom smislu, ovo je priča nevjerovatnoj snazi volje, istrajnosti i prije svega fascinantnoj majčinskoj ljubavi koja postaje najviši ideal i koju junakinja ovog filma stavlja iznad svih. Smisao te ljubavi jeste borba za otkrivanje istine ili bar pronalaska groba svoje umrle bebe. Zapravo, Ana svoj gubitak ne prihvata od početka i pretvara ga u sam smisao života. Gubitak bebe njoj postaje opsesija isključujući sve ostale stvari pa čak i njenog supruga i kćerku.
Takođe, “Šavove“ možemo posmatrati kao tihi vapaj žene kojoj je učinjena ogromna nepravda i koja je doživjela veliku tragediju. I pored toga ona dostojanstveno i tiho nosi svoj krst izbjegavajući ulogu žrtve ne želeći da bude neko koga će žaliti. Ovo je film koji govori o borbi malog i običnog čovjeka sa sistemom i institucijama. To je borba Davida i Golijata u kojoj se često pobjednik unaprijed zna i na koju se bar većina i ne pomišlja usuditi. Nerijetko kao glavno „oružje“ u toj borbi nekad su potrebni samo vjera, srce ali i određena doza iracionalnog neophodna da dođemo do onoga što zovemo „čudo“, poručuje nam Terzić. U ovom slučaju, nažalost, to „čudo“ je i sama informacija o mjestu gdje je beba ukopana, odnosno informacija o grobu.
Sa druge strane, kroz Aninu priču reditelj Terzić se bavi diskretnim herojima iz sjene koji se bore cijeli život i čija borba često ostaje u mraku. Taj mrak oličen je u sistemu, njegovom nefunkcionisanju i žrtvama koje pravi. Zapravo, naše društvo je puno tih žrtava od kojih su mnogi naši prijatelji, komšije i poznanici, a da mi to u stvari i ne znamo. Iako inspirisan stvarnim slučajevima u Srbiji, nema samo Srbija „eksluzivitet“ na ove teme, jer se slične stvari dešavaju i u mnogim razvijenijim državama, rekao je jednom prilikom Terzić. Upravo ta činjenica dala je Terziću prostor za film koji je lokalna, ali i univerzalna društveno-aktuelna priča.
Kao jedan od segmenata koji reditelj u velikoj mjeri koristi, a koji daje prepoznatljiv ton ovom filmu jeste cjelokupna atmosfera. Skromni enterijer stana i krojačke radnje zajedno sa socijalističkim hodnicima bolnica i opštinskih čekaonica u kojima se kreće Ana u najvećoj mjeri doprinose sumornoj i beznadežnoj atmosferi. Na neki način Terzić oronulu i depresivnu scenografiju samo koristi da nam pokaže svu trulost društvenog sistema prikazujući nam svu bespomoćnost malog čovjeka nemoćnog naspram onoga što zovemo državni aparat.
U ulozi Ane dobru i upečatljivu ulogu ostvarila je Snežana Bogdanović koja se u domaćem filmu pojavljuje nakon duge pauze. To je jedan od onih likova koji ne govori mnogo i koji svojim postupcima i djelima zapravo hoda na ivici razuma i ludila. Vođena ogromnom snagom volje, ali i ljubavi ona ne odustaje od svoje namjere i na neki način biva predmet podsmijeha okoline, pa i svojih najbližih.
Koristeći vrlo aktuelnu temu Terzić se na veoma hrabar način dotiče određenih pitanja, koja izlaze iz umjetničkog okvira i zapravo se tiču društva u cjelini. Hrabar i društveno-angažovan „Šavovi“ su malo drugačiji domaći film. Baveći se pričom koju mnogi znaju, ali je ne pominju često, Terzić postavlja osnovu za dalje bavljenje ovom vrlo bitnom temom, bilo kroz film ili neku drugu oblast. Emotivan i na trenutke veoma težak, ovo je vrlo dobar film, koji je bio potreban srpskoj, ali i regionalnoj kinematografiji.
Godina: 2019
Država: Srbija
Režija: Miroslav Terzić
Scenario: Elma Tataragić
Uloge: Snežana Bogdanović, Jovana Stojiljković, Marko Bacović, Vesna Trivalić
Žanr: drama
Trajanje: 105 minuta