Tokom rijeke Bosne stiže se do Maglaja i prigradskog naselja Donjeg Ulišnjaka gdje u najljepšoj kući u naselju živi petočlana porodica Hambašić. Uz sam porodični dom otvorili su radnju simboličnog naziva „Suvenir“ u kojoj Elvir uz pomoć supruge Sanide i njihove troje djece ručno izrađuje i rezbari starobosanski namještaj. Znanje koje je upijao još od malih nogu kroz godine rada dodatno je usavršavao. Danas su proizvodi iz njihove radnje sinonim za čistu vještinu, preciznost i autentičnost.
Piše: Amina Cerić
Elvir Hambašić po struci je mašinski tehničar. Izradom figurica i sličnih predmeta bavio se još od djetinjstva dok se konkretno rezbarenjem bavi, otprilike, 15 godina. Za razliku od četvorice braće koji takođe pokazuju znanje u ovoj oblasti, on je odlučio napraviti korak više i potpuno se posvetiti ovom poslu. Rezbarija mu predstavlja glavni izvor prihoda od kojih prehranjuje svoju porodicu, a nakon što je prijavio radnju osiguran mu je i radni staž.
„Babo je imao ovce, a ja sam ih čuvao. Tu sam imao jednog komšiju i on je znao praviti figure od drveta i slično. S njim sam i zavolio ovaj posao, tako da i dan danas to radim. Prije sam radio u jednoj Maglajskoj firmi. Nakon što sam to napustio razmišljao sam kuda ću i šta ću, jer imam porodicu. Tada sam nenadano našao posao u Konjicu. Tu sam pripremao materijal, ali nisam rezbario. Kako je to podaleko odavde, nisam mogao povesti ženu i djecu sa sobom. Tamo sam bio 20 dana, a u tih 20 dana do Maglaja sam dolazio četiri puta. Jako sam vezan za porodicu“, kaže Elvir, te dodaje kako tu nije naučio ništa značajno. Upoznao se sa tehnikama rada drugih ljudi, vratio se kući i otpočeo vlastiti biznis.
Pred sam odlazak u Konjic posjedovao je potrebne mašine, a nakon povratka počeo je nabavljati dijetla iz inostranstva. Danas se u njihovoj radionici nalazi presa za lijepljenje, hoblarica, kombinovana mašina za rezanje i krojenje daske, bansek za iskruživanje, te mašina za obradu ivica i oblina. Za sada, kako kaže, ima sve što im je potrebno, a radionicu oprema s ciljem da nakon srednjeg obrazovanja njegova djeca imaju omogućeno radno mjesto.
„Kćerka Irma je najprivrženija ovom poslu. Izrazila je želju da se nastavi baviti ovime. Već sada ima svoje mušterije. Pravi kutijice, ukrase sa imenima i ljubavnim motivima“, govori Elvir, te napominje da za sada nema prijavljenih radnika iako je u potrazi za stolarom. Međutim, niko se ne odaziva na taj poziv.
U njihovoj radnji moguće je naručiti cijelu bosansku sobu koja podrazumjeva sećiju, fotelju, komodu, peškun (manji ili veći), rafe… Osim toga izrađuju i neke manje predmete poput tacni i zdjela, a Elvir je poznat i po svom drvenom biciklu. Ne želi sebe ograničavati pa se okušao u izradi sazova, a pohvalio se i ramazanskim topom.
„Za izradu najviše koristim orah, trešnju, parenu i sušenu bukvu. To nabavljam ovdje kod nas. Čak kupujem i trupce pa sam režem i sušim daske. Nekada su bile povoljne, ali više nisu“, priča naš sagovornik.
Za sada iz sigurnosnih razloga rad na mašinama ostaje na Elviru. Nakon što iscrta oblik, djeca već znaju koji posao slijedi. Nesebično mu pomažu, a on ih za to kasnije i nagradi kako bi ih dodatno motivisao. Za izradu jednog stola potrebno je i do 25 dana ― 8h rada svaki dan. Za zdjele i tacne potrebno je znatno manje, a rasprodaju ih za veoma kratko vrijeme.
„Prvo izaberem dasku koja pogoduje za izradu određenog predmeta. Onda ide na mašinu za hoblanje, rezanje i lijepljenje. Kad završimo to onda krojimo dijelove, jer na primjer sama ploča jednog stola sastoji se iz 20 dijelova. Ja to iscrtam, djeca lupaju pa ja očistim. Kada se to sve završi ponovo ide lijepljenje. Završnica je fino brušenje, farbanje i lakiranje“, objašnjava Elvir, te dodaje kako mušterije ponekad negoduju zbog visoke cijene zaboravljajući da je svaka šara ručno izrezbarena bez bilo kakvih kalupa ili mašina.
Za sada, najveće tržište mu je Sarajevo, a dosta narudžbi imao je i iz inostranstva. Cijene su postavljene u skladu sa uloženim vremenom, radom i trudom. Tako jedan manji peškun košta 100KM, stolovi od 350 do 1500KM, a sećije do 2500KM. Ne postoje neka posebna pravila za održavanje. Čuva se kao i svaki drugi namještaj.
„Drvo uzimam u sušari. Nekada kupujem i prirodno pa sam sušim. Zavisi kako stignem. Imam aparat koji mjeri vlagu i on mi je najbolji pokazatelj kada je održavanje materijala u pitanju. Dasku i u radionici držim na suhom i tu nemam problema“, kaže nam Hambašić.
Njihov biznis opisuje kao posao kojem je potrebno posvetiti dosta pažnje, a uz sve to prisutna je i vidna porodična sloga i ljubav koje sve ovo zajedno zaokružuju u savršenu i pozitivnu priču. Ako se kojim slučajem odlučite u svoj dom unijeti dašak stare bosanske kulture i meraka kojim ovaj ručno rezbareni namještaj odiše, možete biti sigurni da šara izrezbarena na vašem komadu neće biti slična niti jednoj drugoj.
