Po struci profesorica francuskog jezika i književnosti, a po opredjeljenju pjesnikinja koja piše iz srca i duše, Vladana Perlić (25) iz Banjaluke, smatra da je čitanje ključ uspjeha svakog književnika, te da studiranje na fakultetima književnosti nije presudan za stvaranje jednog dobrog pisca ili pjesnika.
Piše: Nataša Todoranović
Do sada je izdala dvije zbirke poezije i njene pjesme su prevedene na šest stranih jezika. Dobitnica je mnogih priznanja i nagrada, a ljubav prema književnosti pojavila joj se još u osnovnoj školi.
„Uvijek sam voljela pisati sastave u osnovnoj školi, jer mi je to bio siguran način da dignem sebi prosjek iz srpskog jezika. Nisam bila fan gramatike, ali iz sastava sam uvijek dobijala pet. Kasnije sam u srednjoj pokušala osvojiti nekog momka tako što sam mu napisala pjesmu, ali ispostavilo se da dječaci više cijene neke druge kvalitete kod djevojaka. Međutim, kada sam tu istu pjesmu pročitala pred cijelim razredom, svi su mi tapšali, čak i dječak koji mi je jednom zapalio kosu. Tada sam pomislila: ‘Ej, pa možda ja mogu preko pisanja poezije zadobiti validaciju nepoznatih ljudi i tako popuniti ovu zjapeću rupu u svom srcu, a možda mi i dječaci prestanu paliti kosu!“ Kaže Vladana za eTrafiku.
„Kucanje na vrata kule“ je njen prvenac, koji je ove godine nagrađen nagradom „Novica Tadić“ i objavljen pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja Srbije. „Isus među dojkama“ je Vladanina druga knjiga poezije, koja se samo nekoliko mjeseci nakon njenog prvenca pronašla u prodaji u izdanju poznate izdavačke kuće LOM iz Beograda. Ova knjiga je nešto smjelija i glasnija od „Kucanja“, a može se kupiti u svakoj bolje opremljenoj knjižari u Srbiji, a u BiH za sad može da se kupi ili naruči u antikvarijatu „Ramajana“ u Banjoj Luci.
U Vladaninim pjesmama ljubav je u srži svega što piše, misli i govori, ali ta ljubav se može podijeliti na promišljanje porodičnih odnosa, pozicije žene u društvu, usamljenosti, otuđenosti, ludila, i dobre, stare zaljubljenosti do ušiju.
„Smatram da je ovo područje dovoljno nenormalno da izrodi sjajne autorke i autore. Ovo je doba velikih kriza i istorijskih previranja, pa i ne čudi što imamo književnu scenu na kojoj svijet može da nam pozavidi. Za sto godina će istoričari književnosti o našem dobu govoriti kao o zlatnom dobu eksjugoslovenske književnosti, sigurna sam. Ali ako je suditi po talentu mladih autora koji se tek pojavljuju, remek-djela nas tek čekaju. Možda vam ova moja izjava zvuči pretjerano optimistično, ali to je samo zato što je velikoj većini ljudi mrsko kopati po šundu hiperprodukcije, pa i ne znaju među kakvim umovima živimo”, kaže ova mlada banjalučka pjesnikinja.
Vladana je dobitnica prve nagrade „Ratkovićeve večeri poezije“ za 2020. godinu. Bila je finalistkinja konkursa „Trećeg Trga“ i „SKC-a“ iz Kragujevca 2020. godine, dobila je drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu, treću nagradu na Festivalu poezije mladih u Vrbasu i na konkursu „Carpe Diem“ 2020. godine.
„Vjerovatno najbitnija nagrada u mom životu je ona, kada sam u trećem razredu osnovne za najbolji crtež u časopisu „Školarac“, osvojila kačket sa slikom Neskvik zeca. Kada mi je direktorica škole lično uručila taj kačket pred cijelim razredom, shvatila sam kako se osjećaju poznate ličnosti kada dobijaju ‘Oskare’, ‘Gremije’ i ‘Emije’, a jednom kada se osjeti taj ukus slave, otvore se apetiti, nema više nazad. Tako sam odlučila da postanem pjesnikinja”, govori Vladana.
Neke njene pjesme su prevođene na: francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi, ali knjiga kao cjelina još uvijek nije prevedena. Međutim, jedan od mladih prevodilaca, Živko Vlahović, prihvatio se izazova da prevede na francuski Vladaninu drugu knjigu poezije, „Isus među dojkama“, te je u dogledno vrijeme i objavi u Francuskoj.
„Mladim autorkama i autorima bih preporučila da ne slušaju savjete drugih književnika nego da rade po svome, pa ako im knjiga ispadne katastrofa, bar nikog neće imati da krive osim sebe”, poručuje Vladana za kraj.
Moja majka je nekad bila žena.
Čudno je pomisliti da je to biće
nekad voljelo i bilo voljeno na
raznorazne nemajčinske načine.
Zasigurno, moja mati je nekad
bila žena, a onda je vjerovatno,
kao mnoge žene, bila grešna i
možda čak – strašno je to pomisliti!
– ugađala svojim hirovima.
Ako je moja mater nekad bila žena,
onda je, moguće, bila i tjelesna i
kupovala haljine koje će joj naglasiti
struk. Moja mati, žena? Ha, čudno je
to pomisliti, zamisliti. Moja mati,
žena? Sa bisernim naušnicama
mjesto malih isusa na dojkama?
Sa cvijetom u kosi
mjesto brige u očima?
Kakva je to majka?
I mogu li majke uopšte biti
žene?