Bronzanu medalju sa Paraolimpijskih igara u Tokiju nedavno je u Banjaluku donio odbojkaš Stevan Crnobrnja (37). Nakon više od 20 godina treniranja sjedeće odbojke, Crnobrnja je ove godine dobio šansu da zaigra pod zastavom Bosne i Hercegovine, postavši dio reprezentacije. Sa svojim timom je uspio da osvoji treće mjesto na ovogodišnjim Paraolimpijskim igrama, te da se okiti jednim od najsjajnijih odličja u svijetu sporta.
Piše: Sofija Janjić; Foto: Sofija Janjić
Stevan iza sebe ima impozantnu klubsku karijeru, sa saigračima iz odbojkaškog invalidskog kluba „Borac“ iz Banja Luke, čiji je trenutno kapiten, postao je aktuelni šampion na prvenstvima Republike Srpske i Srbije. Pored toga, predvodio je reprezentaciju Srbije u sjedećoj odbojci na Evropskom prvenstvu u Budimpešti 2019. godine.
„Ovo je moj prvi nastup na Paraolimpijskim igrama do sada. Dvije sedmice poslije osvajanja trećeg mjesta mogu reći da se utisci još nisu potpuno slegli. U svakom slučaju, ja sam presrećan zbog osvojene bronze, jer smatram da su ostvareni moji najveći snovi“, kazao je Stevan.
Ipak, on navodi, kako je unutar reprezentacije ostala žal za priželjkivanim finalom, u čemu ih je onemogućio peh u grupnoj fazi takmičenja, gdje su nakon pobjeda nad Japanom i Egiptom, nadigrani od strane reprezentacije Rusije u polufinalnom meču. Iako su očekivali za nijansu bolji uspjeh, dosljednom igrom protiv Brazilaca u meču za bronzu su zauzeli mjesto na pobjedničkom postolju i vratili se u BiH sa medaljama oko vrata.
Kada govori o osjećanjima koja takmičenja bude, Crnobrnja ističe da može sve njih da stavi na jednu stranu, dok Paraolimpijske igre može da izdvoji kao krunu svog dosadašnjeg truda i rada, kao nešto najposebnije što jedan spotrista može da doživi u svojoj karijeri.
Po prvi put, u njegovom slučaju, interesovanje za ovaj sport javilo se prije više od dvadeset godina, kada je Stevan igrom slučaja, preko televizije čuo da postoji sjedeća odbojka kao sport namjenjen za osobe sa invaliditetom. Zato, smatra da je neophodno pridavati mnogo veći značaj svakom javnom nastupu prilikom kog se promovišu sportovi za osobe sa invaliditetom, na taj način se ukazuje na spektar mogućnosti u društvu, jer se nikad ne zna u kome čuči novi paraolimpijac.
„Bilo je situacija u kojima mi odbojka, zbog takmičenja i obaveza, jednostavno dosadi, ali tokom svake pauze, ubrzo shvatim da mi nešto u životu nedostaje. Onda ne mogu dočekati da se opet vratim na parket i zaigram“, opisao je on, dodajući da mu je sjedeća odbojka, već nakon nekoliko sezona aktivnog bavljenja, polako ali sigurno, ušla u krv.
On takođe navodi da osobe sa invaliditetom često, kada se pronađu u nečemu, imaju tendenciju da jasnije vizueliziraju svoj cilj i budu daleko uporniji i istrajniji na putu ka njegovom ostvarenju u odnosu na ostale ljude.
„Mislim da nas taj inat, konstantna želja za dokazivanjem i sebi i drugima da možemo nešto više da napravimo, da smo tu i da se borimo na parketu, to što nas tjera da budemo bolji i da održavamo dobre rezultate“, zaključio je on.
Ističe da je sjedeća odbojka interesantna jer je u pitanju izazovan timski sport, koji pojedinca tjera da pomjera svoje lične granice i tako doseže svoj maksimum, navodeći primjer svojih saigrača zrelije životne dobi iz reprezentacije Bosne i Hercegovie, koji se i dalje izuzetno uspješno bave sjedećom odbojkom i postižu sjajne rezultate na parketu.
Problem lakog stvaranja i prihvatanja stereotipa o sportovima za osobe sa invaliditetom nije našao plodno tlo samo na prostoru Balkana i unutar našeg društva. Na globalnom nivou se, već neko vrijeme, kroz pokretanje različitih projekata, nastoji da se suzbije viševjekovna stigma, međutim, činjenica je da se od strane institucija, medija, ali i društvene zajednice, ovoj temi posvećuje nedovoljna pažnja.
„Ne znam kako je u Evropi i svijetu, ali mogu da pretpostavim. U svakom slučaju, smatram da uspjeh svakog sportiste zaslužuje podjednako priznanje, kako institucija, tako i pojedinaca. Smatram da generalno kod nas u društvu, nemamo dovoljno prostora za promociju pozitvnih vrijednosti, pri čemu ne mislim samo na sport osoba sa invaliditetom, nego sport uopšteno. Imamo jedan generalni problem čije će rješavanje u budućnosti biti izuzetno bitno radi napretka cijelokupne ljudske zajednice i radi kolektivnog uspjeha“, pojasnio je.
Da oživi svoj sportski san i stekne volju za napretkom, Stevan je uspio uz neizmjernu podršku njegovih najbližih: roditelja, brata, ali i bezuslovno razumijevanje svoje izabranice. Iako navodi da je podrška mnogih ljudi, prije svega institucija, i ovoga puta izostala, ipak smatra da to ne smije i ne može da postane akcenat ove priče u odnosu na uspjeh i rezultate koji su ostvareni.
„Ovu priliku koristim da pozovem pojedince koji žele i mogu da podrže sjedeću odbojku, jer očigledno je da tu imamo veliki potencijal. To su svijetli primjeri iz svijeta sporta koje treba promovisati i podržati“, kazao je Crnobrnja.
To najbolje dokazuju rezultati, budući da je klub čiji je kapiten, Invalidski odbojkaški klub „Borac“, iznjedrio čak sedmoricu reprezentativaca, od koji šestorica igraju za reprezntaciju Srbije, dok je on reprezentativac BiH.
Za kraj Stevan dodaje, kako se snovi zaista osvaruju, ali da je prethodno neophodno da svi sportisti, nezavisno da li su sa inavliditetom ili bez, budu dovoljno istrajni na putu ka ostvarenju svoga cilja.
„Čak i kad se dese neke prepreke, neka ustanu i nastave dalje, jer će prepreka uvijek biti u životu. Bez upornosti, truda i rada, ne može se ‘doći do zvijezda'“, poručio je bronzani banjalučki paraolimpijac, Stevan Crnobrnja.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.
