Pod samim obroncima planine Grmeč, u opštini Bosanski Petrovac, smješten je zaselak Okruglica. Na 1.071 metara nadmorske visine, vrijeme kao da je stalo. Od nekadašnjeg stanovništva ostala je samo jedna porodica, u kojoj žive sestre Jovana i Jelena Marjanović. Vjerne su čuvarke tradicije svojih predaka.
Tekst i fotografije: Kristina Šobot
Jovana ima 17 godina i pohađa srednju mješovitu školu u Bosanskom Petrovcu, a Jelena ima 13 godina i ide u osnovnu školu u Driniću. Njihovom trudu i upornosti nema kraja, jer ove sestre do škole putuju na veoma neobičan način. Surovost života na svojim nejakim plećima proživljavaju svaki dan, ali one to doživljavaju sa ponosom, te ističu da se ni za šta na svijetu ne bi mijenjale, jer život na selu doživljavaju kao božji dar. Njihov najveći problem je infrastruktura, jer ove dvije djevojčice do školskih klupa putuju dvadesetak kilometara u jednom smjeru, ali to ih ne ometa da budu primjerene učenice i aktivistkinje. Kada podno Grmeča i Okruglice snijeg zamete puteve, Jelena je najsretnija, jer ona upreže sanke, svoga konja Riđu, te sa sestrom Jovanom i vjernim psom, silazi niz namete do bratove kuće, gdje ostavlja konja. Dalje prtinom silaze do Smoljane gdje ih čekaju prijatelji, pa nastavljaju put do škole.
“Kada idemo u školu, obično ustajemo u pet sati. Tata nas vozi traktorom do stanice gdje imamo obezbjeđen školski prijevoz. Zimi ako je veliki snijeg, putujemo sa našim konjem Riđom i konjskim sankama”, govori Jovana za eTrafiku.
Mnogo voli da veze i plete. Ona sa svojom majkom pravi narodne nošnje, peškire i vunene čarape. Pored toga, Jovana perfektno govori engleski jezik i realizovala je ideju seoskog turizma, te u svojoj kući često dočekuju goste, turiste koji voli planinarenje i gastronomsku ponudu, koja odiše domaćim proizvodima.
“Ja volim da izrađujem ručne radove zajedno sa mojom majkom. Izrada nošnji zahtjeva veoma dobar kvalitet materijala, preciznost, puno uloženog truda i vremena. Ugostili smo planinare, pružili im noćenje i vožnju traktorom, jahanje konja, tradicionalni kosački doručak. Bili su oduševljeni. Već sad imamo rezervisane posjete i veoma se radujemo dolasku naših gostiju, jer smo sklopili divna prijateljstva i poslovne ponude”, kaže nam Jovana.
Život na selu nimalo nije lak, traži mnogo truda, rada, vremena i posvećensti, a najviše ljubavi. Jelena mnogo voli svoje selo i ima želju da osnuje svoj ranč sa konjima. Jovanina želja je da upiše medicinski fakultet.
“Moja životna želja je da upišem veterinu, to je moj san, jer životinje volim otkad postojim. Moj konj Riđo, za mene nije samo žvotinja, već i najbolji prijatelj. On me razumije. Ja vodim brigu o njemu i ostaloj stoci. Hranim ga, puštam napolje, jašem i vodim ga na razne manifestacije koje se održavaju u našem selu. To su dani base i krompira, prva kosa Grmeča i kotlićijada. Tad organizujem malu školu jahanja, te zaradim svoju malu dnevnicu, kojoj se obradujemo Riđo i ja, jer je dijelimo. Njemu kupim žito, a ostatak ostavim sebi za školarinu”, ponosno nam kaže Jelena.
Pored svih kućanskih i vanjskih obaveza, Jelena mnogo voli da crta. Njeni radovi su većinom portreti i radovi životinja. U slobodno vrijeme, najveća joj je radost kad sa sestrom čuva svog malog sestrića Viktora, koji je najmlađi član porodice Marjanović.
“Život na selu je veoma lijep, jer živimo u zdravom okruženju, stalno smo među životinjama i prirodom. Uzgajamo voće i povrće, pravimo domaće proizvode koje izlažemo na manifestacijama u Smoljani. Što se tiče vannastavnih aktivnosti, sestra i ja smo članice KUD-a “Grmeč Petrovac-Drinić”, gdje aktivno treniramo i učestvujemo na nastupima. Naš život bi bio jednostavniji i ljepši da imamo uređen put i lakši pristup do naše kuće. Ako vas nekada put nanese u naše selo, mi ćemo vas dočekati sa punim srcem, kao i svi naši Smoljanci dobrog srca”, kažu nam sestre Jovana i Jelena.
