U vrijeme kada je tehnologija ušla u svaku poru našeg života i kada se daje mnogo značaja interaktivnim i video sadržajima, pronaći nekoga ko gaji ljubav prema pisanoj riječi nije tako čest slučaj. Dajana Đukić je ušla u svijet pjesama već u djetinjstvu i kako nam tvrdi, tu planira ostati još dugo vremena.
Piše: Rijad Cerić; Foto: Duška Ćulum
Ono što razlikuje pjesnike od nas ostalih jeste smisao za raspoznavanje svojih emocija i umijeće prenošenja tih emocija na papir. Jedan bitan sastojak procesa nastajanja pjesme je inspiracija za koju ne postoji tačan recept kako je prizvati, ali unatoč tome, pjesnici su sa njom na ti i imaju moć da je usmjeravaju u željenom smjeru.
S obzirom na to da je majka dvoje djece, Dajana inspiraciju najviše crpi iz porodice, ali ni drugi izvori joj nisu strani.
„U svemu mogu pronaći inspiraciju, zavisno od situacije. Najljepše pjesme sam napisala dok sam bila tužna iz nekog razloga, jer tada i nastaju najljepši stihovi. Upoznavajući život i susretajući se sa raznim stvarima, svoje osjećaje, misli, želje i emocije sam počela prenositi na papir i to vidim kao moj glavni način izražavanja emocija”, govori nam Dajana.
Tokom školovanja je imala priliku da učestvuje na raznim takmičenjima iz srpskog jezika, kao i da zarađuje đeparac pišući pjesme svojim vršnjacima i vršnjakinjama. Ni sama ne zna koliko je do sada napisala pjesama i već odavno je prestala da ih broji. Nekoliko pjesama je napisala i za muzičare, ali pisanje za svoju dušu je ono što je ipak najviše veseli, jer tada ima potpuni osjećaj slobode izražavanja.
Nedavno je počela pisati za portal eTrafika, kada se upustila pisanje priča o drugim ljudima.
„Pisanje je moja strast, u tome se osjećam kao svoj na svome. Nema neke razlike između priče i pjesme, jer mi pišemo istinite priče i predstavljamo ljepšu stranu naših ljudi, a i moje pjesme su realne, mada one nekad pokazuju i manje ljepše strane i stvari. Od situacije i dešavanja zavisi kojeg tona će biti pjesma“, navodi Dajana.
Pored ovih aktivnosti ova djevojka iz Čađavice, opština Ribnik, ima u planu i izdavanje svoje prve pjesničke zbirke i trenutno je u procesu pripremanja pjesama koje će se naći u njoj, što svakako nije lak zadatak uzimajući u obzir veliki broj ispisanih stranica. Govori nam kako će joj ovo uzeti dosta vremena, ali za kvalitetan projekat to i jeste neophodno. Nakon izdavanja zbirke pjesama, planira da napravi promociju u svom rodnom mjestu, a kasnije i u ostalim mjestima kada bude imala priliku za to.
„Smatram da poslije toliko godina pisanja moje pjesme zaslužuju da ostave trag na polju poezije“, ističe Dajana.
Njene dosadašnje radove je moguće pročitati na Fejsbuk profilu Dajana Đukić i otvorena je za različite vrste saradnje sa svima koji su zainteresirani za pisanu riječ i poeziju.
Umjetnost u širem smislu, Dajana vidi kao nešto što je nužno potrebno svakom društvu zbog njene blagodati koju umjetnost širi svojim postojanjem.
„Pozicija umjetnika u Bosni i Hercegovini je na klimavim nogama. Većina umjetnika svoj talenat prožima samo u svoja četiri zida. Prije svega, mislim da bi podrška umjetnicima trebalo da bude veća kroz novčanu pomoć i sponzorstvo, što je na polju umjetnosti svedeno na minimum. Zaista smatram da su umjetnici neshvaćeni, a da i te kako vrijede“, poručuje.
Dajana kao i ostali umjetnici imaju za cilj proširiti svijest o važnosti njihovog prepoznavanja, jer to je sigurno jedan od načina kako izgraditi i poduprijeti umjetničku scenu na ovim prostorima.
„Za pisanje kvalitetnih pjesama nije dovoljno samo imati upornost i rad. Potrebno je imati talenat koji će se s vremenom mijenjati i prilagođavati piščevom stilu i stvarati poeziju koja zaslužuje veću pozornost. Mnogi ljudi olako shvataju poeziju i nisu upoznati sa njenim nastajanjem, te zbog toga ne razumiju zašto se pjesme uopšte i naplaćuju“, ističe Dajana.
Dajana pored svih obaveza koje ima kao majka dvoje male djece ipak uspijeva da napiše koju riječ krišom dok najmlađi spavaju, što je još jedan pokazatelj njene upornosti, predanosti i ljubavi prema poeziji. Dobro je poznato da, bez obzira na okolnosti sa kojima se umjetnik suočava, kvalitet njegovih djela će uvijek naći put da dođe do izražaja. Dajana nam svima pokazuje da u ovoj tvrdnji nema ništa netačno.
Najbolnija mi rana
iz dječijih dana
što nisam mogla majku da štitim,
i sad me kroz košmar
trzne bol oštar,
sve je uredu, al’ i dalje vrištim.
Najveća mi tuga,
za života duga
što njen se osmijeh gasio često.
Odrasla sam
i otišla sam,
al’ njeno krilo je najsigurnije mjesto.
Tu gdje je majka,
ljubavi ne manjka
ni onda kad su dani sivi.
Samo je jedna
dati život spremna
da njeno dijete bolje živi.
Samo mamine ruke
ublaže sve muke
vrate vedrinu nebu mome.
Ne plaši me
kako, kad i s’ kime,
dok je majka živa, ja imam kome.
Krv je brisala,
nazor se smijala,
sve uradila da sačuva dom.
Na jednu stranu
sutra svi da stanu,
na drugu ću ja sa njom.
Sve je dvoje,
samo ona jedno je,
samo majka se iskreno sikira,
sad kad sam odrasla,
kad sam čovjek postala,
život ću dati da je niko ne dira.
U kišne dane
nosila kišobrane
i štitila život čitav.
U ovo vrijeme
kad svako nosi svoje breme,
samo za majku vrijedi svaka žrtva.
——
Kad god tebi dođem, niknu nove rime,
svi znaju o kome pričam, ne moram reći ime,
kad ugledaš mene ozari se lice tvoje,
najiskreniji zagrljaj je zagrljaj mog Joje.
Kad si ti srećan, moje se lice smije,
kad tebe boli, ni meni dobro nije,
nemoj da se bojiš kraja života,
i kad srce stane, živjeće tvoja dobrota.
Tvoja duša čista svako zlo pobijedi,
tvoje zdravlje više od svega vrijedi,
kad spokojan zaspiš to je moja sreća
unuka ti nikad neće okrenuti leđa.
Ne treba ti ruka, ne trebaju koraci,
sve što treba ja ću tebi donijeti,
na kraj svijeta ako hoće srce da ti krene
u svakom trenu ti računaj na mene.
Jedini si ti na svijetu, suvišne su riječi,
prva moja knjiga biće posvećena tebi,
kad sam padala ti si glavu mi spašavao,
borio se i radio, nama davao.
Hvala ti na svemu što i dan danas činiš,
voljela bi da možeš očima mojim da se vidiš,
da vidiš kako izgledaju heroji,
za sve što jesam i što ću biti, hvala mome Joji.
——
Neću život kakav servira viša sila,
nisi mi ih dao, ne možeš ni da mi lomiš krila,
previše ste sebi uzeli za pravo,
ne dam da drugi misle mojom glavom.
Hoću život koji isti je za sve,
da bez straha možeš reći šta želiš, a šta ne,
hoću slobodu govora za svako ljudsko biće,
neću da nas kupuju sa malo svoje siće.
Ne može drugi meni granice da postavi,
ko si da mi braniš svoje snove da ostvarim?
Ko si da mi kažeš dokle ići smijem?
Ti se kriješ iza drugih, ja svoju gordost ne krijem.
Velika je razlika u meni i vama,
vi volite da namećete izbore, al’ ja biram sama,
kad god su rekli moraš, ja u inat htjela nisam,
hodam podignute glave, jer duša mi je čista.
A šta je sa vama, silo viša?
Ispod prljavog obraza, je l’ bar duša čista?
Mada, vi u prave vrijednosti ne gledate nikad,
vama duša raste kako raste cifra.
Žalosno je što mislite da se danas sve kupi,
ja obraz ne prodajem, radije sama sebi šamar lupim,
neću da mi život ima cijenu
i da dobro živiš samo ako podliježeš sistemu.
Ne moram da radim ništa, a iz cipela vas izujem,
pronalazite se, ljutite, a ja samo rimujem,
više kažu moja dva stiha
nego vaša cijela politika.
Ljudi pustili se, misle,
ako šute bolje biće,
ja ne mogu tako, jer princip je jedan,
dok mi glas ne utihne, neću da se predam.
——
O, kako besciljno lutam,
dok tražim života ljepšu stranu,
na jastuku da ti šaputam
da si i sreća i tuga u istom danu.
Kako nam se kose putevi,
a na kraju se uvijek spoje,
gdje si, zabranjena ljubavi?
Ti što i jesi i nisi sve moje.
Žurno od istine bježim,
bježim, a ona me stiže,
na pomen tvog imena se ježim,
i sve si dalje, a srcu nikad bliže.
Ko kockice posloži tako
da za tebe i živim i mrijem?
Jednom u sto života se voli ovako,
o, kako bi te još voljela da smijem.
Kroz pjesme o tebi maštam,
ne može ljubav u stih ni da stane,
svaku suzu životu opraštam
ako mi tebe kao nagradu dadne.
O tebi se najljepše ćuti,
ćutim, a svi čuju moj krik,
prolaze dani, sati, minuti,
a ti i dalje moje priče glavni lik.
I tako besciljno lutam,
u džepu skrivam poslednju nadu,
da negdje, na kraju puta,
dovršićemo našu baladu.
——
Velike snove sanjaš
ti, tako krhka i mala,
rekli su da se sklanjaš,
ti nećeš od svojih ideala.
Rekli su čuvaj glavu,
međ’ toliko lavova nebitna je lavica
a ti znaš, kad si upravu
da samo nebo je granica.
Ogromna vuče te snaga,
hrabrost je tvoja kruna,
ti, tako mila i draga
prkosa i ponosa puna.
Do zvijezda vodi te put,
kad srce hoće, sve je blizu,
jednom drhtiće kao prut
oni što vjerovali nisu.
Velike snove sanjaš,
ne mariš ko hoće da ih ruši,
s’ godinama odrastaš,
al’ vječni si buntovnik u duši.
Vodilje imaš svoje,
briga te za drugi svijet,
srčano braniš ono što je tvoje,
tako mala, a veća od njih pet.
Samo nastavi da sanjaš,
to ti ne mogu oduzeti,
ti, koja gordost i dobrotu spajaš
jednog dana ćeš uspjeti.