Na derventskoj adresi Trg oslobođenja, u prostorijama JU Narodne biblioteke „Branko Radičević“, svakog ponedjeljka se sastaje nekoliko žena koje vrijedno rade na čuvanju tradicije svoga kraja. Uz osmijeh, šalu, slatkiše i zanimljive priče iz prošlosti, prisjećaju se kako su nekada živjele njihove majke i bake i prave predmete sa motivima derventskog veza. Svaka od njih ima svoje razloge zbog kojih je tu, a zajedničko im je ljubav prema tradiciji i rodnom kraju.
Tekst i fotografije: Snježana Aničić Petković
Motivaciju za vezenje su pronašle nakon posjete i druženja sa ženama iz banjalučkog udruženja „Duga“. Tada su vidjele šta su njihove članice uradile sa motivima zmijanjskog veza te su odlučile da i one pokušaju.
„Bile smo impresionirane njihovim ručnim radovima, pogotovo zmijanjskim vezom. Nakon posjete, udružile smo se da i mi počnemo sa sličnim radom, pa smo prvo radile zmijanjski vez. Onda smo malo i tkale, radile smo dosta ručnih radova. Imale smo brojne kreativne radionice, dekupaž, oslikavanje, slikanje“, govori predsjednica Udruženja Jovanka Popović i dodaje da su pomoć imale i od Muzeja RS koji im je držao nekoliko radionica.
Udruženje je osnovano 2005. godine, na inicijativu grupe žena koje su se bavile humanitarnim radom. Odlučile su da registruju udruženje i postanu nevladina organizacija. Broje oko 100 aktivnih članica, a svaka seoska sredina ima svoju predstavnicu koja dalje organizuje aktivnosti. Njihova misija je ravnopravnost polova, jednake mogućnosti između muškaraca i žena, prevencija i borba protiv trgovine ljudima. Aktivno su uključene i u RING mrežu koja se bori protiv trgovine ljudima. Preventivno se bave pitanjem nasilja, ekonomskim osnaživanjem žena, a iza njih su i brojne humanitarne akcije. Sve što rade, rade uz pomoć i podršku grada Derventa, ali i Ekumenske inicijative.
Derventski vez bogat bojama
Nakon što su shvatile da im vezenje ide od ruke, odlučile su da svoj rad fokusiraju na izradu predmeta sa motivima derventskog veza. Za razliku od zmijanjskog, derventski vez je bogat bojama, razigran, veseo i šaren. Vez karakterišu crvena, žuta, plava i crna boja sa vegetabilnim znakovima, uzorcima cvjetova, grana i ruža. Upravo zbog šarenila, mnogima je interesantan pa požele da imaju torbu ili bluzu sa motivima ovog veza. Motivi mogu da se iskoriste za bluze, košulje, haljine, narodnu nošnju, torbe i nesesere.
„Direktorica biblioteke Mirjana Plisnić izašla nam je u susret i pomogla da zajednički uradimo nešto kada je u pitanju derventski vez. U našem muzeju je već bila postavka narodnih nošnji, pa smo birali motive kako bismo radile na suvenirima, slikama i odjevnim predmetima. Birale smo interesantne tkanice koje su karakteristične za Derventu, pregače, narodne nošnje. Od decembra smo se aktivno uključile u izradu motiva derventskog veza koji je šarolik, sa divnim bojama i može se koristiti na jastučnicama, slikama, torbama“, objašnjava Jovanka.
Kako kaže, cilj im je da to ne bude samo narodna nošnja koju neće niko nositi nego da postane tradicija u koju će se uključiti i mladi.
„Zahvaljujući našim članicama uspjeli smo da napravimo jednu postavku u muzeju koju su neki već posjetili i ostali zadivljeni. Na ovome neće ostati. Imamo u planu da vidimo sa direktorima i direktoricama osnovnih i srednjih škola da odemo u škole i održimo po jednu radionicu, da samo malo motivišemo i zainteresujemo mlade, a možda nam se nekad i pridruže“, optimistična je naša sagovornica.
Radionice derventskog veza su počele u decembru i trajaće čitav mart, možda i april, dok ne završe ono što su započele.
Za Katu Stupar, vezenje je mnogo više od same radionice. Dok radi prisjeća se djetinjstva, mladosti i riječi roditelja, posebno majke od koje je učila ručni rad. Četrdeset godina je bila zaposlena u prosvjeti, ali joj podučavanje nije dosadilo. Na radionicama je nastavila da podučava zainteresovane i prenosi znanje.
Napominje da još uvijek ima razne predmete koje je napravila dok je bila djevojka i drago joj je što ima priliku da ih pokaže drugima ili da na njima radi. Kroz osmijeh i sa posebnom vedrinom na licu govori kako je bilo dok je bila mlada i šta se gledalo kada je djevojka čekala udaju.
„U moje vrijeme, djevojke su se udavale po tome koliko znaju da urade mustri, koja je više istkala, koja ima više vezenih peškira, prekrivača, čaršava i stolnjaka. Počela sam da pletem kad sam imala pet godina i meni ručni rad nije težak. Žene su zainteresovane i rade, baš sam zadovoljna kako se snalaze. Svaka veze i radi kao da je to radila nekoliko godina. Neke od njih znaju i da heklaju, a sve se može naučiti ako postoji volja. Niko nije naučen rođen, ali se nauči vremenom kroz radionice. I meni se dogodi da nešto ne znam pa pitam da mi neko pomogne i objasni“, iskrena je Kata.
Ističe da ima dosta motiva koji su složeni i teže ih je raditi, jer se prvo moraju crtati na papiru s kockama kako bi se lakše snašle u radu. One koje su ranije imale iskustva lakše i brže se snalaze, ali ni druge ne zaostaju. Napominju, da su vrijedne ruke, želja i motivacija glavne za uspješan rad.
Voljele bi da ima više mladih koji žele da uče od njih. Rado i podijelile svoje znanje i pomogle mladim djevojkama da nastave njihovim putem.
„Mi smo već u godinama i želja nam je da znanje prenesemo na djevojke. Svako želi da sačuva svoju tradiciju, pa tako i mi. Drago nam je što možemo mlađima pokazati kako se nekad radilo, a uradićemo i neke predmete koje ćemo ostaviti biblioteci i njihovom muzeju“, rekla je za eTrafiku.
Socijalizacija je bitna stvar
Osim ljubavi prema očuvanju tradicije, članice Udruženja se okupljaju i zbog socijalizacije. Većina ih je u penziji i slobodno vrijeme rado provode družeći se. Vezenje ih opušta, a često svoje radove nastavljaju i kod kuće kako bi im vrijeme brže prošlo.
„Ručni rad me smiruje, uvijek radim jer sam sama kod kuće i da mi nema toga ne znam šta bih. Teško izdržim kad je svetac ili nedjelja. Onda moram da čitam novine ili rješavam križaljku, jer ne znam šta ću od dosade. Čudno mi je kad žene u penziji kažu da im je dosadno, jer meni je dan kratak za sve što bih htjela da uradim“, iskrena je Kata dok ostale članice klimaju glavom shvatajući o čemu govori.
Na kraju, dok pakuju svoje radove koji su i dalje nedovršeni, priznaju da ne vole da daju izjave i da Kata uvijek kaže sve što bi rekle i one. Odlaze iz biblioteke, ali napominju da će rad nastaviti kod kuće kako bi sve bilo gotovo na vrijeme.
