Od Zvornika do Beograda i Trebinja, od konzervacije i restauracije do slobodnog izražavanja. Mlada umjetnica Ana Erdelić iz Zvornika, imala je svoju prvu samostalnu izložbu još u srednjoj školi, a želja joj je da svoje znanje prenosi drugima.
Tekst i fotografije: Petar Mandić
Još od djetinjstva znala je šta će postati kad poraste. Sve u vezi slikarstva privlačilo joj je pažnju. Svaki predmet, svaki ukras i svaki detalj bio je nova igračka u njenom umjetničkom stvaralaštvu. Radoznalost i neiscrpna inspiracija budili su nove ljubavi. Olovke, bojice i blokovi, bili su dio njene svakodnevice.
„Imala sam pet godina i stalno sam crtala u kući, tražila sam nešto poput origamija, poput vajanja gline i sličnih stvari. Tu sam počela da pravim razne oblike koje sam kasnije ukrašavala pa sam zatim slikala na njima. Stalno sam tražila od roditelja da mi kupe bojice, olovke i blokove. Tražila sam inspiraciju u svemu, pokušavala sam što više da naučim, kasnije i sa interneta. Sjećam se kad je tata uveo internet u kuću da sam stalno kucala ‘kako nacrtati oko’, ‘kako nacrtati uvo’ i tu sam pronalazila neke trikove u mlađim godinama”, prisjeća se Ana.
Podrška je bila neizostavni dio njene bliske okoline. Njen talenat su primjetili roditelji i njena šira porodica pa su joj pomogli u prvoj stepenici njenog budućeg umjetničkog života, iznenadivši je i upisavši u slikarsku radionicu, iz koje nosi lijepe uspomene.
„Mojim roditeljima je čak bilo i drago što se razlikujem od druge djece i što sam baš posvećena tome, što ne radim nešto što ljudi rade svakodnevno. Bila sam drugačija po pitanju nekih stvari, bila sam jako povučena i tetka je odlučila da kaže mom tati da postoji u Zvorniku slikarska radionica ‘Paleta’. Negdje oko petog razreda osnovne škole sam se upisala tamo”, govori nam ona.
Počela je da otkriva nove čari umjetnosti i da radi sa materijalom za koji do tada nije ni znala da postoji. U slikarskoj radionici je potvrdila da njen umjetnički život mora da se nastavi i roditeljima je izrazila želju da upiše srednju umjetničku školu.
„Prvi put se susrećem sa akrilnim bojama, sa ugljenom, sa nekim drugim olovkama koje prije nisam koristila i tad sam već shvatila da želim time da se bavim cijeli svoj život”, naglašava Ana.
Roditelji su, s obzirom na njene godine, želju za odlaskom u srednju umjetničku školu prvobitno shvatili olako. Mislili su da će se njeno mišljenje promijeniti, ali ona ipak svoj put iz Zvornika nastavlja u Beogradu.
„Pošto sam bila mlada, nisu bili za to da me puste u umjetničku školu, koja je jako daleko i u tako ozbiljnom gradu, malo je teško da dijete odrasta samo, bez neke veće podrške, fizički prisutne. Naravno, ja sam od njih podršku imala sve vrijeme. Bila sam primljena na smjer Konzervator kulturnih dobara u školi ‘Tehnoart’. Škola je jako dobra i puno novog znanja se stiče”, govori nam.
Svakim novim korakom susretala se sa novim spoznajama umjetničkog života. Put je doveo na pravo mjesto i njen smjer u srednjoj školi otkrio joj je različite načine slikanja i zanimljivosti same umjetnosti. Na izložbama i radionicama koje je posjećivala skupljala je inspiraciju i obogaćivala znanje novim iskustvima koje danas prenosi na svoje radove.
„Naučila sam da radim restauraciju i drveta i keramike. Naučila sam da slikam ikone i da restauriram slike na platnu. Stekla sam znanje da sama pravim boje, preparature i još mnogo toga. Najzabavnija stvar koju pamtim je rendgenski snimak slike, gdje mogu da se infracrvenim svjetlima vide prethodni slojevi, kako je umjetnik došao do završnog sloja”, prisjeća se.
Iz srednje škole može da se pohvali raznim nagradama, poput prvih mjesta koje je osvajala među svojom generacijom iz likovnog stvaralaštva na takozvanoj „Domijadi”. A kada je završila srednju školu, željela da je uči i dalje obogaćuje svoje znanje o umjetnosti. Samim tim, morala je da nastavi dalje.
„U Domu smo imali razne umjetničke sekcije poput slikanja na tekstilu, obična slikarska sekcija i sekcija mozaika. Nakon srednje škole htjela sam da upišem smjer ili za konzervaciju i restauraciju ili za samo slikarstvo. Upisala sam u Trebinju fakultet i tu sam ostala na slikarstvu” , govori nam ona.
Kako umjetnost biva šarenolika, tako se i njen put iz Beograda nastavlja u Trebinju, koje nudi bogatstvo kulturnih i umjetničkih sadržaja. Novi smjer, novi grad, nove spoznaje i nova etapa života. Mlada umjetnica Ana Erdelić u Trebinju pronalazi svoj put i slobodu umjetničkog izražavanja uz pomoć kojeg i danas stvara svoja djela.
„Naučila sam neke druge stvari što se tiče anatomije. Radila sam još više tehnika i stvari po modelu. Slikarstvo u odnosu na restauraciju i konzervaciju koliko god sličnosti imaju, dosta su i drugačiji zato što slikarstvo pruža slobodu da miješamo tehnike, da radimo po osjećaju, ne moramo da vodimo toliko računa o preciznosti. Dok je konzervacija i restauracija strogo precizna stvar i jako ozbiljna”, dodaje ona.
Svoj talenat predstavljala je i široj publici gdje je osvojila simpatije mnogih.
„Učestvovala sam na izložbama, na bijenalima i na slikarskim kolonijama. Išla sam čak i na takmičenje na izložbu u Banja Luku i učestvovala sam na kolonijama vezanim za Zvorničko ljeto u Zvorniku. U Beogradu sam imala svoju samostalnu izložbu u hali srednjoškolskog doma. Izložila sam oko 20 svojih slika rađenih akrilom i imala sam par crteža”, ponosno govori Ana.
Neki ljudi se nikada ne zaboravljaju i iskustva sa njima postaju vječni dio nas. Za neke su to prvi treneri, nekima pak prvi nastavnici, a kod Ane počinje sve kada je otvorila vrata slikarske radionice „Paleta”. Prvi učitelj umjetnosti i prva stepenica njenog životnog puta kojim se i danas vodi, podstakao je da može da dostigne sve ono što zamisli. Riječima kojim ga i danas spominje govori koliki je uticaj on imao na nju.
„Jovo Lalić je za početak odličan pedagog i on ima otvoreni pristup sa svojim učenicima. Nismo imali strah ako ne uradimo nešto, naravno ako zapostavljamo naš rad on će nam skrenuti pažnju, ali na drugačiji način. Profesor Jovo Lalić je bio tu da nam pomogne, ako nam je bio potreban razgovor, uvijek je razgovarao sa nama, dao nam je privatnost, dao nam je prostora i vremena, bio je tu da nas posavjetuje. Smatram da neko ko ide na tu radionicu može sve najbolje da nauči i da ne može da stane ili krene unazad, samo može da ide ka naprijed. Bio je tu kao podrška. Uvijek je tu, kako za studente tako i za srednjoškolce, kada su u pitanju pripreme za fakultet ili srednju školu”, naglašava Ana.
„Postojanost pamćenja”, „Metamorfoza Narcisa”, „Halucinogeni toreador”, „Galateja sfera” i drugi radovi ovog slikara i danas je oduševljaju. Ali Ana ne krije oduševljenje i prema radovima nepoznatih umjetnika koje susreće na izložbama i društvenim mrežama. I jedni i drugi radovi bude inspiraciju kod nje.
„Jako volim slike Salvadora Dalija. Nevezano da li su slikari poznati ili ne, jednostavno volim da vidim svačiji rukopis, taj umjetnički. U svemu postoji nešto novo što može da se nauči. Volim tu slobodu kod ljudi i to što se toliko razlikuju, što rade različitim tehnikama, što ih kombinuju, što koriste razne nosioce i što rade na različitim formatima”, govori ona.
Svaka slika ima svoju priču, svako vrijeme ima svoje breme. Neke se priče završe, a neke traju i dalje. Kroz godine stičemo iskustvo pa tako i slike dobijaju novo značenje. Ani je dovoljno da sjedne pet minuta i imaće inspiraciju da stvara narednih pet sati. Novi materijal često budi želje za stvaranje nove umjetničke priče.
„Zapravo se vraćam nekim slikama koje sam ranije radila iz razloga što svaka slika treba da odleži. Mi sami sazrijevamo emotivno i psihički, dosta napredujemo što se tiče slikarstva. Bila ona nama u tom trenutku završena ili ne, često kada pogledamo tu sliku nakon nekoliko dana, mjeseci, godina shvatićemo koliko novih stvari smo mogli ili treba da uradimo. Ako neko želi da njegova slika ostane kao uspomena iz nekog perioda, on će da ostavi tu sliku u skladu sa njegovim sposobnostima u tom trenutku, a neko će htjeti da nadogradi tu sliku još više i uradi najbolje što može”, priča nam Ana.
Raditi na autoportretu je jako izazovno i mnogi umjetnici nisu spremni za takav korak. Njen diplomski rad je upravo to. Pored kreativnosti koju posjeduje, Anu odlikuje i hrabrost da se suoči sa ličnim strahovima i da ih pretvori u sopstveno djelo kojim će dati pečat svom šarenolikom školovanju.
„Najdraža slika je ona koju trenutno slikam za svoj diplomski rad i tiče se mene same. Radim jako veliki autoportret sa bar-kodom na čelu i najdraža mi je iz razloga zato što ona predstavlja sve što ja osjećam. Taj bar-kod i svi ti detalji koji će biti prikazani na toj slici predstavljaju osuđivanje. Neosnovani nečiji prvi utisak kad nekoga ugleda, što emotivno utiče na mene. Želim da iskažem svoj stav i kako ja vidim da ljudi gledaju druge ljude”, ističe ona.
Svoj lični rukopis u umjetnosti opisuje kao podražavanje stvarnosti sa bojama koje naglašavaju priču koju slika nosi. Nekada radi na papiru, nekada na platnu, a akrilne boje su skoro uvijek prisutne u njenom radu. U slikanju je pronašla odmor za svoju dušu.
„Generalno volim da se bavim realizmom i volim da podsjeća na tip realizma. Što se tiče boja, volim da podsjeća malo na barokne slike, gdje su boje malo tmurnije i jače i gdje su kontrasti malo jači. Više volim tamnije slike i često slikam crno-bijelo. Pronašla sam se u slikarstvu više nego u samom crtanju”, rekla je Ana.
Oduševljena je radovima svojih kolega u Bosni i Hercegovini, ali se plaši da se ti radovi više vrijednuju između njih samih nego kod publike. Voljela bi da ljudi obrate više pažnje na umjetnike i da slikarstvo u Bosni i Hercegovini bude na nivou koji zaslužuje.
„Ima jako dobrih umjetnika u Bosni i Hercegovini, ali što se tiče generalno ljudi mislim da ne razumiju donekle umjetnost. Neko ko iole iskače iz tog kalupa, ima svoj upečatljiv rukopis, mislim da drugim ljudima taj način izražavanja i nije toliko jasan iako je jako kvalitetan. Malo mi je žao što ljudi nemaju svijest o tome koliko su zapravo neke stvari kvalitetne iako njima izgledaju kao jednostavne stvari”, smatra Ana.
Nakon što diplomira, mlada umjetnica Ana Erdelić planira da upiše master studije. Poslije toga sebe vidi kao nekoga ko bi prenosio znanje i bio podrška u umjetničkom izražavanju. Voljela bi da sve generacije ohrabri na taj poziv i da znaju da nikad nije kasno da žive i rade ono što ih čini srećnima. Njena vrata znanja i iskustva su otvorena za sve one kojima je to potrebno.
„Voljela bih da skupim novac da mogu da otvorim svoju slikarsku radionicu gdje ću da učim neke mlađe ili starije generacije slikanju. Stariji ljudi generalno nemaju prostora tj. nemaju mogućnosti toliko da uče. Voljela bih da im pokažem taj drugi svijet sa kojim se prije nisu susreli i da im ostvarim njihove želje i snove. Pored toga voljela bih i da sama radim slike po narudžbi i da prodajem svoje radove”, govori nam ona.
Mladim ljudima poručuje da je put umjetnika vrlo izazovon i da moraju biti spremni na razne faze kroz koje će prolaziti. Komentari drugih ljudi ne treba da ih demotivišu, nego da se ohrabre da prate svoje snove. Treba da budu ono što jesu i da se bore za svoju istinu. Anina empatija i solidarnost pokazuju spremnost za novo poglavlje života koje je čeka nakon studija.
„Mladi umjetnici i neki ljude koji tek žele da se upuste u te vode moraju da znaju da će prolaziti kroz krizne faze i imaće emotivne padove zbog raznih reakcija ljudi. Koliko će neki ljudi podržavati, toliko će drugi da osuđuju to što radimo, ali zapravo treba da prate svoje snove i da se drže onoga što najviše vole i da budu uvijek ono što jesu. Smatram da ljudi, a i sami umjetnici, treba uvijek da budu slobodni i da imaju slobodu govora. Dajem i sama podršku studentima iz Srbije koji se bore za istu tu slobodu i za svoja prava”, naglašava nam Ana.
Finansira Evropska unija.
Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost portala eTrafike.net i ne odražava nužno stavove Evropske unije.