U Mezgraji kod Ugljevika, selu pritisnutom uz planinske obronke Majevice, gdje rijeka Janja huči jednako snažno kao i prije stotinu godina, stoji vodenica Stankića. Ona predstavlja spomenik jednoj porodici i dokaz da snaga ne stanuje samo u grubim, muškim dlanovima. Danas tu vodenicu vode sestre, Olgica Mitrović i Slađana Stankić, čuvajući uspomenu na oca, ali i na jednu davnu, skoro zaboravljenu priču o svojoj prabaki.
Tekst i fotografije: Aleksandra Đukić
Prvi kamen ove vodenice položila je i pokrenula njihova prabaka Nata 1939. godine i to je bila čuvena vodenica „Babe Nate”. Ona je bila ta koja je prva naučila kako se melje žito i kako se osluškuje ritam kamena. Taj tihi ženski prkos utkao se u temelje same vodenice. Olgica i Slađana kažu da je vodenica bila u punom jeku tokom 60-ih i 70-ih godina, kada su tu radili bakini sinovi. Zatim je sve zamrlo, dok njihov pokojni otac Dragan Stankić nije odlučio da je ponovo pokrene.
„Naš tata je imao želju da opet pokrene vodenicu i 2011. godine je počeo s obnovom svega. Vodenički kamen je obnovio, sve dozidao što je bilo potrebno, a ispred je napravio vikendicu. On je baš to volio i to mu je bio lijek za dušu. Mi smo u planu to da održavamo dokle možemo, da to ne umre. Čisto nas emocionalna uspomena na našeg oca najviše veže”, pojašnjava Olgica Mitrović.
Nakon što im je otac preminuo, pronašle su njegov rokovnik u kome je zapisivao sve troškove oko pokretanja vodenice.
„U tom rokovniku su 44 stavke, ko mu je sve tu radio i koliko je sve koštalo. Prvo je morao ponovo da napravi branu i jaz i da navede vodu na vodenicu jer je sve to bilo zaraslo, pa onda betonske cijevi kuda će voda da prolazi. Onda su bile poplave 2014. godine, pa je sve to voda nosila, te je poslije toga i bager morao da kupi da bi mogao da uđe u Janju i nagrće pijesak i šljunak. Ulaganja je u startu bilo preko 20.000 KM. Non-stop ima ulaganja”, kaže Olgica.
Očev san i kćerkini zavjeti
Za svog oca kažu da je sa svima mogao lako da stupi u komunikaciju i ljudi su ga mnogo voljeli. Svoje umijeće oko vodenice je prenio na kćerke. Kada je on sklopio oči, vodenica je utihnula. Točak je stao, ali su kćerke ipak odlučile da nastave očevim stopama, posebno Slađana koja se više posvetila tom poslu.
„Svaki dan idem u vodenicu, nastavila sam to da radim. Prvo kad dođem zaspem žitarice, naštimam kamen da okreće, na koju brzinu. Kad sameljem, onda to sve prosijavam, pa zatim prebacujem u posude i pakujem. Nije lako uopšte, ali radim iz ljubavi, što znam da bi njemu to značilo. Meljem razno brašno: kukuruzno, pšenično, raž, heljdu. Sve je nastavljeno kako je on započeo”, pojašnjava Slađana.
Sestre navode da tokom cijele godine ima posla oko vodenice, ali nije im teško i sve rade s ljubavlju.
„Sad kad je snijeg, to sve zaledi. Tata je imao željezni štap, odozgo mora da se udara, to kolo. Voda zaledi pa to mora da se razbija. Ljeti mora da se kosi, održava, samo jednom nemoj pokositi kako treba, odmah bude gore. Imamo tu i vikendicu, gdje dolaze ljudi da se odmore i provesele”, priča nam Olgica.
Cilj je da vodenica živi
Veliki broj ljudi se okreće zdravijem načinu života, zbog čega raste potražnja za brašnom koje je samljeveno na tradicionalni način.
„Ljudi su navikli da je kod nas uvijek čisto brašno, da nema mješavine, tako da uzimaju često od nas. Nije kao što je bilo dok je tata bio živ, zato što mnogi ljudi ne znaju da sam ja to nastavila i da meljem. Dobro ide, ne žalim se. Nije mi cilj da samo prodam, nego da nastavim i da vodenica živi”, kaže Slađana.
Na ugljevičkoj opštini, vodenica Stankića je jedina. Sestre kažu da bi im mnogo značilo da imaju neki podsticaj kako bi mogle još više da rade.
„Baš kad je tata legalizovao vodenicu, pa je htio podsticaj, bilo je potrebno da ima kupatilo tačno određenih omjera. Prenio je udžeru i napravio kupatilo, stavio klimu i sve. Opet to nije bilo po standardima pa je odustao na kraju, jer je to zaista bio hobi za dušu”, pojašnjava Olgica.
S vremena na vrijeme potrebno je da se vodenički kamen kleše, što na ugljevičkoj regiji zna samo jedan čovjek, koji je podučavao Slađanu da i ona to sama nauči.
Narodno vjerovanje
Oko vodenice se često kroz istoriju prepliću razne misterije i narodna vjerovanja. Jedno od njih je da boravak u vodenici pomaže djeci da propričaju.
„Ljudi se hvataju za slamku. Dolaze da im ukuvamo hljeb, to je neko narodno vjerovanje da će djeca popričati, tj. da će da melju kao vodenica”, priča Slađana.
Otkad vodenica radi, uvijek im je neko dolazio sa tim problemom. Mnogi su se vraćali sa povratnom informacijama da je to pomoglo djeci da progovore, a neki su čak došli da zajedno proslave.
Selo živi zbog vodenice
Slađana i Olgica ljubav prema vodenici prenose na svoju djecu. Uče ih da melju brašno kako bi oni u budućnosti preuzeli vodenicu.
„Moj sin već sad pomalo radi sa mnom u vodenici, pomaže mi. I Olgine kćerke kad dođu prosiju brašno, tako su i sa dedom radile. Oni su još mali za to, ali svakako će naučiti”, pojašnjava Slađana.
Dodaje da je jako teško naučiti kako da se osjeti oštrina brašna na ruci, te kojom brzinom treba da se okreće kamen.
Pričaju kako su im mještani govorili da selo živi zbog vodenice jer je dosta ljudi posjećuje. Često se iz nje čuje pjesma i muzika koja daje posebnu čar.
Vodenica Stankića i dalje pjeva svoju pjesmu, a u njenom ritmu kucaju srca dvije žene koje su odlučile da uspomena na njihovog oca ne smije umrijeti, dok god ima ruku spremnih da melju brašno.
