„Četiri godine na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci su mi jedne od najljepših godina, prije svega zbog ljudi sa kojima sam studirao. Posrećilo nam se tako da je profesorica okupila deset sasvim različitih ljudi koji su bili spremni da sve svoje privatne ‘neravnine’ ostave sa strane i da uvijek budu u funkciji opšteg napretka i zajedničkih ciljeva. Uvijek se rado i sa ponosom sjećam kako smo tezgarili i zarađivali za festival u Moskvi, na koji ne bismo mogli otići o tuđem trošku. To nam je odmah, na početku studija bilo jasno i vrlo smo ozbiljno shvatili taj zadatak. Na kraju smo proveli sedam nezaboravnih dana tamo i dokazali da nismo baš obična klasa. Sa klasom sam prošao i kroz period korona virusa. Bez njih bi bilo mnogo stresnije. Tako da su meni studije osim diplome i znanja donijele još i predivne ljude za čitav život”.
Piše: Slobodan Manojlović; Foto: Susanna Aganesova
Ovako je u razgovoru za eTrafiku period akademskog obrazovanja u Banjaluci opisao glumac Rade Kostić. On je nakon osnovnog studija u Banjaluci nastavio obrazovanje na master programu glume na Akademiji GITIS (Rossíйskiй institút teatrálьnogo iskússtva) u Moskvi, koje je završio 2025. godine. U istoj godini je na pozorišnom festivalu „Binokl” u Sankt Peterburgu osvojio nagradu za najbolju dramsku predstavu, kao i Gran pri za monodramu „Moj rat”. Kostić je govorio o svojim prvim interesovanjima za umjetnost i glumu.
„Prije deset godina, kada sam bio učenik četvrtog razreda banjalučke gimnazije, nisam znao šta da studiram. Oko mene su bili ambiciozni drugovi iz razreda, od kojih su se neki spremali za fakultet tokom čitavog gimnazijskog perioda. Sjećam se da u tom momentu nisam imao predstavu o tome šta je to gluma, koju školu glumci završavaju i kako je sve organizovano u toj oblasti. Prebirući po spisku fakulteta i tražeći šta bih mogao studirati, prisjetio sam se nekih svojih dječjih želja koje su se izražavale u imitacijama ili učešću u školskim predstavama. U posljednjem momentu sam izabrao Akademiju umjetnosti i krenuo intenzivno da se spremam. Iako prvi prijemni nije urodio plodom i nisam je upisao te godine, naučio me je više nego bilo koji drugi kasnije. Sa ove distance, poslije deset godina, vidim da je sve išlo putem koji je najbolji za mene. Prvi prijemni mi je donio poznanstvo sa članovima DIS pozorišta, što me je direktno uvelo u prelijepi svijet pozorišta, festivala i druženja. Tako da, te godine nisam upisao studije, ali smatram to svojim početkom na pozorišnoj sceni i jako mi je drago što sam imao priliku da se amaterski bavim pozorištem i tek poslije toga da upišem studije. Ne mogu reći da sam imao neke uzore i da sam htio postati kao neko od naših glumaca, mada su mi mnogi dragi i poštujem njihov rad”, rekao je Kostić.
Odrasli ste u Tesliću. Kakva Vas sjećanja vežu za grad na Usori i koliko je danas razvijena njegova kulturna scena?
Za sam grad Teslić me ne vežu nikakva sjećanja iz djetinjstva, jer ja nisam gradsko dijete. Rođen sam i odrastao u selu Pribinić, 15 kilometara udaljenom od Teslića. Tako da sam u srcu i duši seljanče koje je odraslo u prirodi sa petoro braće i sestara, jelo najjukusniju i najzdraviju hranu, disalo najsvježiji vazduh i kojem su najbolji drugovi u djetinjstvu bile životinje. Na takvom djetinjstvu sam neizmijerno zahvalan svojim roditeljima. Poslije Pribinića domom mi je postala Banjaluka, a sam Teslić i ja smo se sprijateljili negdje u toku mojih studija kada sam upoznao divne ljude iz Kulturnog centra, koji su mi nekoliko puta omogućili da pokažem svoje predstave teslićkoj publici. Kasnije, u toku studija u Moskvi sam imao i veliku podršku Opštine Teslić u vidu studentske stipendije. Što se tiče kulturne scene Teslića, primjećujem da iz godine u godinu, ljudi koji rade u sferi kulture našeg grada, prave sve zanimljivije i bogatije programe. Teslićka publika u svom gradu može da pogleda jako kvalitetne predstave, da ode na brojne promocije knjiga ili koncerte.
Da li je neko od porodice ili prijatelja direktno uticao na Vašа interesovanja u mlađim danima?
Nije. Što se profesije tiče ja sam, blago rečeno, crna ovca u porodici mada svako od nas ima nekih skolnosti ka umjetnosti. Jedini ko je poslije mene krenuo stopama umjetnosti je moja mlađa sestra koja je trenutno student grafike na našoj Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Jelena je prva godina i jako mi je drago što ćemo imati još jednog školovanog umjetnika. Izabrati umjetnost kao profesiju je jako hrabro, a ne izabrati umjetnost za onog ko to voli je nemoguće.
U monodrami „Moj rat” o Čarli Čaplinu, predstavljen je odnos i borba Čaplina protiv Hitlera. Kako je bilo raditi tekst u kome se susreću ideje dva lika koji se potpuno razlikuju u idejama i poimanju svijeta?
Oduvijek mi je bila zanimljivljiva dualnost u kojoj čovjek živi i bez čega ne može da se zamisli život jednog čovjeka. Borba tih dualnosti zapravo i jeste središnja tačka u našem životu i ono što možemo nazvati sadašnjim momentom. Umjetnici su davno provlačili temu dualnosti i kroz književnost i kroz slikarstvo i druge vidove umjetnosti. Tako da, kad sam počeo da radim monodramu „Moj rat”, nisam odmah imao jasnu temu i nisam odmah znao da će ona biti tako postavljena. Sve to mi je došlo u procesu rada na predstavi koji je trajao godinu dana u dosta laganom tempu. Na kraju, kad se tema iskristalisala i kad sam vidio da je najbolje da se priča predstavi kroz likove Čaplina i Hitlera, shvatio sam i da se još jedna tema idealno uklapa u koncepciju, a to je upravo dijeljenje svijeta na dualnosti: život i smrt, smijeh i plač, crno i bijelo, ovozemaljsko i duhovno, šljem i šešir, komedija i tragedija i na kraju krajeva kao najvažniji par, dobro i zlo. Upravo u dodirnim tačkama dobra i zla gdje se odvija neprestana borba i nadjačavanje čas jedne, a čas druge strane, dolazi do oslobađanja određene energije i to je za mene definicija života i to je ono što sam kroz monodramu pokušao da pokažem.
Odakle potiče ideja za monodramu „Moj rat?”
Sama ideja za monodramu potiče od naše profesorice Elene Trepetove Kostić koja nam je dala takav zadatak za sedmi semestar. Cilj je bio napraviti svojim silama monodramu i osposobiti se za život poslije studija u slučaju da ne dobijemo posao. A ideja da radim monodramu o Čarliju Čaplinu se nametnula sama jer sam, možda godinu dana do rada na monodrami, imao priliku da za Akademiju umjetnosti radim jedan promo spot u kojem sam prvi put pokušao da oponašam i imitiram Čaplina. Tada sam pomislio da bih mogao uzeti to za svoju buduću monodramu, ali imao sam još neke ideje o kojim sam razmišljao. Dilemu mi je riješila moja profesorica scenskog pokreta Renata Agostini koja je insistirala da to bude Čaplin, a ja sam joj povjerovao i nisam se pokajao što sam poslušao.
Gdje bi likovi poput Čaplina danas bili da su Adolf Hitler i nacisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu?
Uh, ne želim ni da razmišljam u tom pravcu. Od prve pomisli na to mi je već strašno i obuzima me neka neprijatna jeza. Ne znam gdje bi likovi poput njega bili, ali sigurno bi se cijenile druge vrijednosti. Mislim da je bolje pitanje u ovom slučaju gdje bismo mi uopšte danas bili da se desilo suprotno.
Na pozorišnom festivalu „Binokl”, 2025. godine u Sankt Peterburgu, osvojili ste nagradu za najbolju dramsku predstavu, kao i Gran pri za monodramu „Moj rat”. Da li su nagrade podstrek za dalji rad ili opterećenje i koliko novih angažmana Vam se nudi nakon ovih nagrada?
Festivali su jedan od najljepših dijelova moje profesije i to mi se još iz amaterskih dana sviđalo. Festivali su putovanja, mnogo predstava u kratkom vremenskom periodu iz raznih gradova i država, upoznavanje novih kolega i mogućnost da se neka nova kreativnost rodi. Tako da festivale jako volim i drago mi je što je moja monodrama počela da putuje po festivalima. Nagrade su u svemu tome zaista prijatni bonus, nikako nešto što je najvažnije. Na mnogim festivalima čak i ne postoje nagrade, tako da ‘Moj rat’ osim tih nekoliko nagrada ima mnogo više zahvalnica za učešće na raznim festivalima. Učeće na festivalima je još i reklama koju vam rade ljudi kompetentni za to i to je jako dobra šansa da vas neko vidi i predloži učešće u drugim projektima. Meni su poslije Specijalne nagrade u gradu Perm na Uralu u novembru, stigli prijedlozi za učešće na drugim festivalima. Tako se iz jednog festivala rađa drugi i već petog aprila idem u grad Omsk da i tamošnjoj publici pokažem svoju monodramu.
Prije glume studirali ste Srpski jezik i književnost. Koliko Vam usvojena znanja sa Filološkog fakulteta pomažu u glumačkom poslu?
Studirao sam Srpski i prije glume i u toku glume i poslije glume. Ta oblast je takođe moja velika ljubav, ali zbog mojih studija u Rusiji nisam imao baš mogućnost da brzo završim studije na Filološkom fakultetu. Ja sam jako srećan što su me roditelji natjerali da upišem ‘nešto’ dok pokušavam da upišem glumu, jer sam to ‘nešto’ kasnije jako zavolio i uživam da se bavim paralelno i tom profesijom. Osim toga znanje stečeno tamo mi jako pomaže. Književnost nevjerovatno raširuje pogled čovjeka na svijet oko sebe, na filozofiju života i njegov smisao, a kako bez svega toga biti u glumi. Pomaže mi i sa praktične strane. Volim to što mi gluma postaje sve više hobi, jer imam i drugu profesiju. Hobiju se vraćamo uvijek kad nam se radi nešto u čemu uživamo, a ne zato što to moramo da radimo. Volio bih da sačuvam takav odnos profesije i hobija.
Iz osmog pokušaja ste upisali glumu. Da li su Vas ti pokušaji voljno ojačali kao čovjeka i umjetnika?
Da, iz osmog puta. Poslije toga ne mogu da ne budem zahvalan Bogu što me je čuvao od svih mojih pokušaja i još uvijek me čuva kad nešto hoću, a ono se uporno ne dešava. Samo što sada kad mi nešto ne ide ja znam da je to sa razlogom i da me nešto bolje čeka. Tad to nisam znao, ali sam naučio u tom procesu. Kao čovjeka me je to sigurno i vaspitalo i oblikovalo, mada moram da priznam da sam imao momente i kad sam sumnjao u sebe i odustajao. To odustajanje je trajalo obično dva ili tri dana i onda bih se opet vraćao toj nasušnoj potrebi za pozorištem.
U Moskvi ste završili master studije. Da možete da nam prenesete utiske o glavnom gradu Ruske Federacije?
Moskva je jedan poseban dio mog života. Bilo je naravno mnogo trenutaka kojih ne želim da se sjećam, kao što ih ima svako ko ode iz svoje države u tuđi svijet i počne tamo da se adaptira, ali o Moskvi ću pamtiti samo lijepe stvari. Moskva mora da se vidi bar jednom u životu, to je teško opisati. Mislim da je mi je dala sve najljepše što može da se uzme za samo tri godine. Počeću od toga što sam se tamo potpuno osamostalio, naučio još jedan jezik na kojem sada bez problema radim i u sferi pozorišta i u sferi filologije, dobio diplomu mastera, upoznao nevjerovatne ljude i vidio nevjerovatne stvari. Kao kruna svega toga, koja se i hronološki desila na samom kraju mojih studija, upoznao sam svoju suprugu na najljepši mogući način. Došla je na moju predstavu i sjela u prvi red…Dalje je sve film…
Koliko se tamo studentski i kulturni život razlikuje u odnosu na BiH?
Razlikuje se mnogo. Razlikuje se prvo naše poimanje svijeta i njihovo. Ako uzmemo u obzir da Moskva ima otprilike 12 do 15 miliona ljudi i da Rusi grad od 400.000 ljudi skoro da ne smatraju gradom nego naseljem, to je već dovoljno da se shvati da ne može ni kulturna ni bilo koja druga scena ličiti na našu. Moskva nije grad za starije ljude. To je da dođeš kao mlad, da studiraš, da se dokazuješ, radiš i napreduješ, da se ostavriš i onda da odeš na neko mirnije mjesto. Bar je to tako u mojoj glavi.
Da li sebe u budućnosti vidite u akademskoj karijeri u Rusiji ili BiH?
Ja sebe vidim svugdje i ne samo u glumačkoj sferi. Mogu da se zamislim kako radim u Banjaluci, Sarajevu, Tesliću, Moskvi, Parizu… Gdje god bude bilo prilike i gdje god meni bude bilo lijepo da radim, i što je najvažnije, gdje god se moj rad bude cijenio. To mi ranije bilo bilo važno, ali mi je s godinama postalo sve važnije. Volim jako promjene i preseljenja, jer mi to uvijek donosi neko novo učenje i napredak. Poslije Moskve sam sa suprugom otišao u Pariz i ne mogu da vam opišem svoju trenutnu sreću što moram da učim još jedan jezik.
Na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci studirali ste u klasi Elene Trepetove Kostić. Koliko Vam je rad sa njom pomogao za prilagođavanje na Rusiju i da li ste i dalje u kontaktu?
Profesorica Elena je meni spasila život i to sam rekao i njoj i svima drugima i to ću govoriti dok sam živ da ne zaboravim kome dugujem zahvalnost za mnoge stvari koje trenutno imam. Mislim da bi mi taj osmi prijemni bio posljednji da nisam tad upisao. Bio sam prilično na izmaku snaga i već mi je nedostajalo pomalo i vjere u sebe što je i normalno poslije toliko neuspjelih pokušaja, ali sam baš tada upisao. Mislim da je već ta činjenica dovoljna da vam bude jasno kakav ja odnos imam prema njoj. Da ne pričamo o tome koliko smo dobili od nje za četiri godine zajedničkog rada na Akademiji. Mislim da je moja ljubav prema Rusiji i došla od njenog odnosa prema svojoj domovini. Sve što znam jeste da bi moj život danas bio potpuno drugačiji da je na njenom mjestu bio neki drugi profesor. U kontaktu smo naravno. Viđamo se i čujemo onoliko koliko nam vrijeme dozvoljava. To je više roditeljsko-dječji odnos nego odnos profesor-student.
U predstavi „Derviš i smrt” igrali ste lik Mule Jusufa. Koliko je teško pripremati se za uloge negativaca?
Svaka uloga traži žrtvu tako da ne bih rekao da je uloga negativaca teža nego ostale uloge. Meni nije bilo da izađem s tom ulogom na kraj, jer nisam imao dovoljno iskustva, ali sam svejedno zahvalan što sam imao takvu priliku i što sam živio i sa druge strane zavjesa Narodnog pozorišta Republike Srpske. To me je dalje odvelo i u Dječje pozorište gdje sam uživao u svojih nekoliko uloga postavljenih pred moj odlazak na studije u Rusiju.
Kako gledate na kulturnu scenu u Republici Srpskoj i BiH?
Našoj kulturnoj sceni, a posebno našim radnicima u kulturi bih pripisao jedan epitet velikim slovima, a to je HEROJSKI. Svi smo svjesni da kultura nije baš široko podržana grana našeg društva od strane nadležnih institucija. Za vrijeme mog odsustva sam vidio, u više prilika, rezanje budžeta raznim pozorištima i drugim kulturnim ustanovama. Nije me to mnogo iznenadilo, ali jeste rastužilo. Na sreću, nije sve tako crno. Postoje i svijetli primjeri koji ulažu u kulturu i koji shvataju njenu pravu vrijednost za budućnost našeg naroda. Svakako ostajem pri tome da su moje kolege heroji, jer nastavljaju uprkos svemu da se bave umjetnošću.
Kakvi su Vam planovi za budućnost, na kojim projektima trenutno radite? U budućnosti, da li vidite sebe u Rusiji ili BiH?
Što se mojih planova tiče oni se u posljednje vrijeme više tiču privatne sfere mog života, ali ipak nije ni poslovna sfera bez dešavanja. Moja monodrama je u novembru bila predstavljena u Parizu u Centru za kluturu Srbije, čime je otpočela jednomjesečna turneja. Sljedeće igranje je bilo u glavnom gradu Jermenije, gdje sam poslije srpske i engleske verzije imao priliku da monodramu ‘Moj rat’ odigram i na ruskom jeziku. Dalje smo se upustili u avanturu po Rusiji. Perm, Lisva, Iževsk, Petrozavodsk, Peterburg, Jaroslavlj i Moskva. Kao što sam već rekao, zbog festivala u Permu su nas pozvali na još jedan festival, u Omsku. Tako da su moji trenutni planovi usmjereni na planiranje nove turneje sa monodramom i učešće na nekoliko festivala. Do Omska, Čaplina bi trebalo da vide ponovo u Jerevanu, na festivalu ‘ARM-ONO FEST’, u Jekaterinburgu i Čeljabinsku, a poslije i u još nekoliko gradova. Što se tiče novih projekata, naravno da ideja nikada ne manjka. Trebalo bi uskoro da bude nešto novo, jedna jako zanimljiva saradnja, ali o tom potom.
