Nakon više decenija provedenih uz radijski mikrofon, Neda Kozomara danas svoje najvažnije priče više ne govori već ih piše, pretvarajući bogato životno iskustvo u književnost prožetu istinom i emocijom.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Godine 1983. na Radio Glamoču svoju karijeru, kao spikerica i voditeljica, započela je Neda Kozomara. Taj period života opisuje kao najsretniji i kao vrijeme u kojem su postavljani temelji njenog profesionalnog, ali i umjetničkog rada.
“Poslije sam, 1992. godine otišla u Banjaluku, gdje sam radila u Studiju 078, zatim kratko na BN radiju, nakon čega sam provela 22 godine u Radio Brčkom”, opisuje Neda svoj put do penzije.
Ističe kako je lako uspostavljala kontakt sa slušaocima jer se uvijek trudila da im donese tračak radosti i optimizma, te predstavi nešto lijepo i zanimljivo.
„Pravila sam emisije širom bivše Jugoslavije sa poznatim ličnostima. Danas imam snimke tih emisija sa Đelom Jusićem, Jovanom Ćirilovim, Oljom Ivanjicki, Momom Kaporom, to je sada moje blago. Šteta je što to danas nikoga ne zanima. Nudila sam te snimke radiokućama u Banjaluci, ali nisu pokazali interesovanje“, kaže Neda, naglašavajući koliko joj ti materijali danas znače jer je u njih uložila veliki dio sebe.
Nakon vrlo dinamičnog i bogatog radnog vijeka, prilagođavanje mirnijem penzionerskom životu nije joj bilo jednostavno. Ipak, ljubav prema pisanju postala je njen svojevrsni eliksir.
„Napisala sam priču o tome kako sam srela Momu Kapora u posebnim, romantičnim okolnostima, u ponoć u Monte Carlu. Tu priču sam prijavila na konkurs u beogradskog časopisa „Bazar“ i osvojila prvu nagradu, što mi je predstavljalo veliku satisfakciju“, prisjeća se.
Ta nagrada bila je prekretnica u Nedinom životu, kako kaže, upravo ju je Momo Kapor dodatno inspirisao da ozbiljnije zakorači u svijet književnosti.
„Počela sam pisati još dok sam radila u Radio Brčkom. Knjigu „Senka nade“ objavila sam u posljednjem mjesecu rada, prije sedam godina. Od tada, otkako sam u Banjaluci, nastavila sam kontinuirano pisati“, govori Neda o zbirci priča koju je posvetila svojim sestrama sestrama, Senki i Nadi.
Penzija joj je donijela i povratak u Banjaluku, kako bi bila bliže porodici. Pokušavala je ostvariti saradnju s lokalnim radiostanicama, ali su kako kaže, zbog njenih godina bili skeptični.
„U međuvremenu sam objavila i zbirku dječjih priča i bajki „Ramonda i čarolije“. Iskreno, teže je pisati za djecu, odgovornost je mnogo veća jer uvijek razmišljate kako će oni to doživjeti“, objašnjava, dodajući da su joj najveće mjerilo bile njene četiri unuke.
Neda svoj stil opisuje kao jednostavan i razumljiv, bez komplikovanih i stranih riječi. Najčešće piše ujutro, u tišini, s ciljem da njene priče može razumjeti svako, bez obzira na stepen obrazovanja.
„Sve moje priče su istinite. Nemam potrebu za fikcijom jer je moj život bio ispunjen događajima. Svaki pisac, uostalom, u svaku priču unese dio sebe“, ističe.
Njena nova zbirka priča namijenjena je za zrelijoj publici i obuhvata različite životne periode.
„Željela sam da je naslov bude pun optimizma. Odlučila sam da izbjegnem negaciju i smrt, htjela sam nešto što poziva na život. Imala sam osjećaj da mi je trebalo sto života da dođem do tačke na kojoj sam danas“, objašnjava Neda naslov zbirke „Sto života“.
Zbirka je podijeljena u tri cjeline: prvi dio posvećen je ženama epohe, drugi muškarcima kao glavnim junacima, dok treći ponovo donosi priče o ženama.
„Prve tri priče govore o ženama epohe – o Milunki Savić, kraljici Nataliji Obrenović i Jovanki Broz. Nisam pisala njihove biografije, već sam uzela segmente iz njihovog privatnog života, jedan dan, jedan trenutak. Držala sam se istinitih podataka, ali sam ih literarno oblikovala. Željela sam pokazati kako se društvo odnosi prema ženama koje su nekada bile velike i važne, pa su postale, uslovno rečeno, ništa“, objašnjava.
Svaka priča nosi životnu pouku i skrivenu poruku koja čitatelju daje smjernice šta treba i kako ne treba. Promocija zbirke priča „Sto života“ je 23. marta u 19 časova u Banskom dvoru, a uskoro iz štampe izlazi i Nedina zbirka humoreski „Zera nade“.
„Ta „zera“ danas svima nedostaje. Mislim da nikada nije bilo toliko ljekovito ponuditi ljudima humor kao danas, kada su vijesti preplavljene teškim i negativnim sadržajem“, govori autorka Kozomara, dodavajući da su njene humoristične priče zapravo odraz društva i svakodnevnice.
„U nekima sam i sama učestvovala, negdje sam bila posmatrač. Mi smo, generalno, duhovit narod, posebno na prostoru bivše Jugoslavije“, zaključuje.
Najviše uspomena ipak ju veže za rodni Glamoč. Često joj naviru sjećanja, neka izmame osmijeh, ali neka i suze, a ona najznačajnija preuzme papir.
