U Banjaluci postoji devet organizacija koje okupljaju lica sa tjelesnim oštećenjima: invalide rada, invalide rata, civilne invalide, gluve i nagluve osobe, te slijepa i slabovida lica. Svi jednoglasno ističu da lica sa invaliditetom najveći problem imaju pri pronalasku zaposlenja.
Naš sagovornik Jovica Gajin, sekretar Udruženja paraplegičara regije Banjaluka i predsjedavajući Gradskog odbora udruženja invalida Banjaluka, istakao je kako su osobe sa invaliditetom u suštini zadovoljne zakonskom regulativom koja se odnosi na njihovo zapošljavanje, ali da nisu zadovoljne primjenjivanjem tih zakona u praksi.
“Zakon je, po meni, dobar jer postoji mogućnost dobijanja nepovratnih sredstava, refundacije doprinosa i slično, ali drugo pitanje je koliko se zbog teške ekonomske situacije može i dobro primijeniti. U Banjaluci postoji jedan manji broj lica sa invaliditetom koji radi, i to nije dovoljno. Poboljšanjem ekonomske situacije vjerovatno bi se stvorili preduslovi da se popravi stvar i u smislu zapošljavanja tih osoba. Zbog toga ne možemo biti zadovoljni sadašnjim stanjem na tom polju”, navodi Gajin.
Kad se već teško dolazi do posla za očekivati je da lica sa invaliditetom primaju neku vrstu novčane pomoći. Međutim, ni na tom polju stanje nije na zadovoljavajućem nivou.
“Civilni invalidi su jedini invalidi koje nemaju pravo na ličnu invalidninu i to je gorući problem ove populacije u RS. Nijedna vlast do sada nije bila nimalo spremna da se takav zakon donese i da se počne primjenjivati. Time bi se u znatnoj mjeri sredilo i popravilo stanje, a i ukinula bi se diskriminacija među samim osobama sa invaliditetom. Naime, ratni vojni invalidi imaju pravo na ličnu invalidninu, a civilni nemaju. Ovim naravno ne umanjujem značaj njihove invalidnine, samo ističem da i civilnim invalidima nije ništa manje potrebna. Još jedan apsurd je i to što se pravo na tuđu njegu i pomoć drugog lica naziva dodatkom za tuđu njegu i pomoć drugog lica. Dodatkom? Na šta? Država tj. vlast, u saradnji sa invalidskim organizacijama na republičkom nivou pod hitno treba da uđe u proceduru donošenja zakonske regulative koja bi omogućila da civilni invalidi dobiju pravo na ličnu invalidninu.”
On je zaključio kako u BiH civilni invalidi imaju pravo na to, kao i u državama regiona i šire, i da se tim primjerom treba voditi.
Đorđe Mijatović, zaposleni u Centru za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom istakao je kako je institucija u kojoj radi jedina koja pruža pravu mogućnost zapošljavanja za osoba sa invaliditetom.
“Ovo je jedino mjesto na kojem se mogu zaposliti stoprocentni invalidi, poput mene. Drugih mjesta nema, u gradu postoji još možda nekoliko lica koja su zaposlena pri institucijama vlade i slično, ali to su sve individualni slučajevi. Mi nismo zadovoljni poslom ali jesmo uslovima koje imamo ovdje, samo se podignem liftom i eto me u kući. Sa druge strane, invalidninama nije zadovoljan niko, sa tim novcem ne bih imao za cigarete čak ni ’98. godine”, govori nam Mijatović.
Dragan Maljenović, volonter u Savezu distrofičara, istakao je kako niko nije zadovoljan situacijom.
“Zaposlenje se najlakše pronalazi u nevladinim organizacijama i udruženjima lica sa tjelesnim oštećenjem, ali to je najčešće volonterskog tipa, bez prave nadoknade. Ja sam dugo vremena primao samo nadoknadu za tuđu njegu i pomoć koja je iznosila 40 KM, pa su onda podigli na 80 KM. Što se samog zaposlenja tiče, iz prakse znam da se ne poštuje zakon po kojem poslije 16 zaposlenih zdravih lica mora biti zaposleno jedno lice sa invaliditetom, nijedna firma to ne poštuje”, zaključio je Maljenović.
Drago Novaković, pravnik u Zavodu za medicinu rada i sporta, ističe kako je imao sreće da se zaposli po dolasku u Banjaluku prije više od 20 godina. Sa druge strane, svjestan je da bi danas bio bez posla da nije upisao fakultet u 33. godini i završio ga u četrdesetoj, bez čije diplome bi, kako kaže, teško našao posao.
“Radio sam 21 godinu u tadašnjem Zavodu distrofičara u Banjaluci, u međuvremenu upisao fakultet i završio ga. Kroz rad na tom mjestu sam vidio da dosta lica ima problem sa pronalaskom zaposlenja, ja sam prvi ostao bez posla nakon 21 godine, ali uz pomoć dobrih i poštenih ljudi, našao sam posao u Zavodu gdje radim i danas.”
Na naše pitanje koliko je upoznat sa poteškoćama koje osobe sa invaliditetom imaju pri traženju zaposlenja je odgovorio da je izuzetno upoznat jer je jedno vrijeme bio predsjednik Saveza distrofičara, a naročito jer je radio na izradi zakona o profesionalnom zapošljavanju invalida.
“Iako taj zakon postoji unazad nekoliko godina, ne poštuje se, pa tu kvotu od 16 zdravih i jednog lica sa invaliditetom rijetko koja firma poštuje. Za to se plaćaju neke kazne i penali, ali su te cifre dosta niske. Dosta ljudi radi u udruženjima, radi poslove na određeno, a naročito je teško stoprocentnim invalidima da pronađu posao”, dodao je.
Istakao je veliko nezadovoljstvo visinom invalidnina i nadoknada za tuđu njegu i pomoć.
“Jedino primanje koje civilni invalidi imaju jeste nadoknada za tuđu njegu i pomoć koja iznosi 80 KM za prvu, a 160 KM za drugu grupu. To je jedino primanje za ljude koji ne rade, i taj novac su ljudi primorani da koriste za puko preživljavanje umjesto za ono čemu je namijenjen. Osobe sa invaliditetom su sada pod pritiskom da završe fakultet jer jedino tako imaju bar nekakvu šansu za zaposlenje, sa srednjom školom je to skoro nemoguće”, rekao je Novaković.
Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite, u čijem se resoru nalazi ova tema, više puta smo kontaktirali kako bismo dobili odgovore na pitanja postavljena mailom. Nažalost, čak ni nakon više dana čekanja i pokušavanja, informacije nismo dobili.
(eTrafika.net – Lazar Grdinić i Boris Bajić, Foto: Luka Đuričić)