Sjećam se, imala sam nekih desetak – dvanaest godina. Išla sam sam na takmičenje iz matematike, čini mi se, na regionalnom nivou. Stajali smo na stepenicama u holu škole. Trema je bila više nego prisutna. Zakoračila sam nezgodno, ne pridržavajući se za rukohvat i pala niz dvije – tri posljednje stepenice. Nastala je opšta pometnja, jer su svi prisutni nastavnici osjetili paniku. I sama sam se prepala. Ustala sam, pregledala koljena i otišla u učionicu da odradim zadatke.
Nas desetak te godine dijelilo je drugo mjesto. Zadaci su bili loše koncipirani, a mi smo se trudili iz petnih žila. Diplome i pohvale nikad nismo dobili za tu godinu. Nastavnik nakon te godine nije želio više da nas vodi na takmičenje, ogorčeno ponavljajući da neće nijedno dijete voditi dok nadležni ne počnu da rade svoj posao kako treba i takmičenje ne organizuju kvalitetno.
Tako vam je i sa invaliditetom u društvu u kojem živimo.
Neko ili neki ne rade svoj posao onako kako bi trebali, ali ste ipak tu i živite.
Invaliditet zaziva mnogo više panike u ljudima oko vas, nego u vama. Naučite padati, ustajati, nastavljati, pobjeđivati.
Ne želite pobjeđivati jer vam gledaju kroz prste. To je Pirova pobjeda. Želite pobjeđivati gdje je teren najteži – unutar okvira sopstvenog tijela i sopstvenih ograničenja.
Pobjede su pobjede tek kad nemate nikakve izglede, a uložite sebe u potpunosti.
I danas sam na to ponosna!
Sjećanje koje sam vam opisala, postalo je kasnije parametar svega. Da, nekad nije lako, da, nekad boli biti osoba sa invaliditetom, ali je isto tako divno uspjeti uprkos preprekama koje ti nametnu i naučiti živjeti život punim plućima.
A sa življenjem dođe i puno sreće: usred porodice izjedene sopstvenim strahovima, naučite da volite knjige, naučite učiti, naučite istrajavati. Unutar zidova zavoda za rehabilitaciju upoznate ljude koji vam postaju porodica koju možete izabrati. Nakon jedne stepenice savladate drugu, treću, petu…
Nakon pada sa pet stepenica popnete se uz deset, sa naporom i puno želje.
Pa s ponosom prošetate u maturskoj haljini, iako s drugarima iz razreda nikad niste imali dobar odnos u srednjoj školi. Oni nisu mogli da vas razumiju, a vi ste od objašnjavanja bježali.
Pa upišete fakultet. Položite strašno Rimsko pravo. I zavolite ga još strašnije.
Pa godinu za godinom položite, do jednog meningitisa. Pa pauzirate, pa nastavite.
I diplomirate, i stavite onu kapicu iz filmova na glavu, pa uramite fotografiju u svečanoj odjeći.
Neke ljude usput izgubite, neke dobijete i čuvate ih kao najdragocjeniju i najveću vrijednost.
Pa počnete da radite, dok vas drugi snishodljivo pitaju šta se to ima raditi u vezi sa onim što je invaliditet? I nastavite da radite, i budete ponosni na svaki segment svog rada, jer je od vas zahtijevao više, bolje, da učite, spoznajete, saznajete, istražujete, zastupate i ne odustajete. I ne odustanete.
Pa okušate sreću na raznim konkursima, kojima samo sreća i upravlja. Kvalifikacija odavno nije mjerilo. Pa vas diskriminišu i ponašaju se kao da to nikad nisu uradili. Ismijavaju polurješenjima borbu svih ljudi sličnih vama, dok se vi i dalje smijete životu.
Onda nastane život, kao da sve prije toga nije bilo život. Ne posustajete u radu za sebe, za druge, ne zaustavljate ni sebe ni druge, ne sputavate i bodrite.
Zavolite, doživite svoj romantični san, čak i kad niste smjeli da sanjate.
Smijete se, volite i ljubite. Jer baš tako treba. I jer ste to baš vi, onakvi kakvi želite biti, kakvi možete biti i kakvim vas neko vaš vidi.
Život je u onome što svaki dan radite, jer to radite najbolje na svijetu. Život je jer dišete, tako da vam se pluća šire do granica koje niste mogli ni zamisliti a koje svaki pokretom brišete. Jer granica je tamo gdje je vi odredite!
A onda vas neko, kao što je i mene, zamoli da kažete zašto ste ponosni. I na tren vas svaka tačka vas samih zaboli, jer nikad sebi niste rekli koliko ste ponosni na sebe. Pa se nasmijete i pomislite na sve ono što vas je činilo srećnim, čak i kad to kao takvo niste smjeli sebi priznati…
A imate pravo i na ponos, i na ljubav, i na sreću, i na borbu i na padanje, i na ustajanje. Na sve ono što vam uskrate kao pravo i na sve ono što kao pravo zatražite, ne očekujući da će odmah da se desi, iako tome ne bi smjelo biti prepreka.
Zbog svega što sam napisala, pričaću sa vama o ponosu i zašto smo #PonosniNaSebe. Pitaću vas ponešto neobično, potrudiću se da otkrijem svijetu milijardu razloga zašto treba biti ponosan na vas i kad jeste i kad niste ponosni na sebe.
I biću ponosna na vas, jer ste dio velike priče #PonosniNaSebe.
Priča je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
Ana Kotur / MyRight, foto – Ognjen Crnobrnja