Strastveni je ljubitelj knjiga i čitanja. Autor je romana „Poseban od prvog udisaja“. Piše i preporuke na stranici „Čitaj knjigu“. A kroz sve to priča i o svijetu i razmišljanjima unutar okvira invaliditeta, koja malo ko i iznosi na svjetlo dana.
On je Ismar Krdžalić i ako je već poseban, to je po načinu na koji čuva optimizam u sebi. Rođen je usred ratnih dešavanja i zbog ograničenih mogućnosti za liječenje i adekvatan pristup medicinskoj zaštiti, danas ima invaliditet.
„Kažu da cerebralna paraliza nastaje tako ukoliko beba tokom prvih 12 mjeseci života dobije visoku temperaturu, što je sa mnom bio slučaj. Danas je posljedica otežano samostalno kretanje, a mentalne sposobnosti su na svu sreću ostale očuvane“, kaže on.
Te sposobnosti je od djetinjstva primijetila i Ismarova majka Indira i na njihovom razvoju od tad istrajava. Ismar je prošao i redovan školski program, osnovnu i srednju školu sa vršnjacima bez invaliditeta, a sad je student na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
„Ja sam jedan od rijetke djece koja su krenula u školu ne imajući zapravo predstavu šta se tamo radi. Zahvalan sam svojoj mami koja je procijenila da sam za to spreman. Mislim da je najveća prepreka to što su se drugi susreli sa mnom, ovakvim tvrdoglavim kakav jesam. Danas sam na fakultetu, a ta mamina podrška i dalje traje. Kada stignete tako daleko, strah od padova postane jači, ali je motivacija veća jer znate kakav ste put prešli“, objašnjava on.
Prepreke sa kojima se suočava nisu nimalo jednostavne i zanemarive, kao ni većini osoba sa invaliditetom. Od različitih operativnih zahvata, elektromotornih kolica koja su nastradala u poplavama i koja je potom uspješno zamijenio, do borbe za indeks, koji marljivo ispunjava ocjenama. Osvrće se na već uobičajene komentare sa kojima živi.
„Pomalo me nervira to što pojedini ljudi pridodaju epitet ‘lako’ svemu onome što mi ide od ruke. Imam invaliditet pa bi trebalo da se nosim samo sa onim stvarima koje su u sklopu toga ostvarive. Ne, ja se uhvatim u koštac sa stvarima koje su daleko iznad mojih okvirnih mogućnosti. Neprestano pomjerati vlastite granice – to je za mene uspjeh. Nekako su mi takve stvari dolazile tokom čitavog odrastanja. Ako odlučite biti neko ko je nešto ostavio iza sebe, suočit ćete se sa mnogo komentara o tome kako to radite, ili kako biste to trebali raditi. Na kraju ostavite nešto, ali i mnoge iza sebe. Život nije statičan, nikada nemate sve što želite, ali imate sve dok u sebi imate snage poželjeti nešto“, ističe.
A on je, svakako, i mogao da poželi, ali i ostvarivao ono što poželi.
U objašnjavanju onoga što invaliditet nosi, kao alat je iskoristio i svoj autobiografski roman, koji s posebnim ponosom ističe.
„Moj autobiografski roman ‘Poseban od prvog udisaja’ je svojevrstan vodič za sve one koji se žele upoznati sa dušom osobe sa invaliditetom. Ponosan sam jer se i nakon tri godine od objavljivanja mnogo traži i čita. Predivan je taj osjećaj kada niste ni svjesni da nekome možda baš ovoga trenutka pružate ohrabrenje“, kaže on.
Radostima tu nije kraj, naglasiće.
„ Zahvaljujući najpopularnijoj balkanskoj stranici o knjigama ‘Čitaj knjigu’ i njenoj idejnoj kreatorici, gospođi Alis Marić, počeo sam raditi nešto o čemu sam do tada samo sanjao. Pišem preporuke na one knjige koje čitam i koje u svrhu toga dobijam besplatno od balkanskih izdavača. Velika je stvar kada vaš angažman biva viđen i praćen od strane 135. 000 ljudi. Radujem se poput malog djeteta svaki put kada položim neki ispit na Odsjeku za Germanistiku, ali samo oni koji su doista studirali znaju pod kakvim sam stresom uoči ispita“, prepričava.
Iako se situacija u posljednje vrijeme u jednom dijelu popravila, smatra da je u izvještavanju o osobama sa invaliditetom prisutno mnogo propusta.
„Sa druge strane, iako postoji niz stručne literature o ovom tjelesnom stanju, dešava se da me novinari i dalje najavljuju onim tipičnim izrazom ‘boluje od cerebralne paralize’. Ne, moje tijelo se nalazi u stanju cerebralne paralize. Malo edukacije ne bi bilo na odmet“, govori.
A kad dođu sumorni dani, drži se jednog već oprobanog rješenja.
„Meni nije najteže u životu, niti je drugima toliko lako kao što to sa moje tačke gledišta izgleda. Time se uvijek vodim u teškim trenucima. Volim biti okružen ljudima koji me znaju nasmijati i koji dopuštaju da ih ja nasmijem“, naglašava.
U istrajavanju na uspjehu, osobama sa invaliditetom koje se nalaze u sličnoj poziciji kao i on, poručuje samo jedno.
„Šta god želite raditi u životu, počnite odmah! U zdravom uspjehu ne postoji kraj, postoje samo početak i napredovanje. Trebamo biti ponosni baš na to što živimo u BiH, gdje činimo čuda uprkos čestom nedostatku osnovnih društvenih olakšica. Da živimo u nekoj drugoj zemlji, možda ne bismo prošao ni u pola teških trenutaka i barijera, ali onda ne bismo bili toliko #PonosniNaSebe kao što jesmo i kao što imamo razloga biti“, zaključuje na kraju razgovora Ismar.
Priča je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
MyRight – Ana Kotur