Medalje mu izbrojati ne možete. Kvalifikacijama bi trebalo posvetiti poseban tekst. Magistar ekonomije, spotista sa invaliditetom, sudija u odbojci sa invaliditetom. Sjedeća odbojka, badminton, streljaštvo, plivanje i beach volley – sve su to sportovi u kojima se dokazivao i nizao pobjede. Danas sa nama dijeli priču Zoran Ješić iz Banjaluke.
„Nagazio sam na protivpješadijsku minu 1994. godine, što je za posljedicu imalo amputaciju desne potkoljenice 14 cm ispod koljena. Pri tome sam zadobio i lakše povrede lijeve ruke i glave tako da sam po osnovu zadobijenih tjelesnih oštećenja konačno svrstan u 4. grupu ratnih vojnih invalida sa 80% tjelesnog oštećenja“, objašnjava na početku razgovora.
Kao i većinu osoba sa invaliditetom koje su invaliditet stekle na ovaj način, u prvom periodu ga je držalo uvjerenje da je u pitanju prolazna faza iz koje će izaći nekim gotovo čarobnim rješenjem i u još boljem stanju nego što je bio prije amputacije.
„Prvi veliki problem sa kojim sam se susreo nakon ove traumatične promjene u životu je psihološka nespremnost za nastavak života u novim okolnostima, a što je posljedica potpuno površnog i neprofesionalnog pristupa u procesu rehabilitacije, jer sam ustvari bio prepušten sam sebi. Tek usputne opaske medicinskog osoblja kako ću dobiti novu nogu koja će biti bolja od one koju sam imao, dovele su me u potpunu zabludu i uvele u ozbiljnu psihološku krizu jer sam po dobijanju proteze shvatio da to nema veze sa stvarnim životom i da ja ipak imam ozbiljan problem. Imao sam samo jedan jedini razgovor sa psihologom koji se u stvari sveo na to da sam odgovorio na određeni broj pitanja koja su mi postavljena“, kaže prisjećajući se perioda navikavanja na nove okolnosti.
Potpuna psihološka nepripremljenost, neadekvatan pristup u rehabilitaciji nastavila se administrativnim barijerama i komplikovanim procedurama.
„Nakon nešto više od pola godine uspio sam se izvući iz psihološke krize, ali su me dočekale nove poteškoće u vidu nepotrebno komplikovanih procedura za dobijanje ortopedskih pomagala i prateće opreme (čak i čarapa za protezu koje su praktično potrošna roba), kao i zastarjelost ortopedskih pomagala na koje imamo pravo. Dakle, sistem od mene pravi veću osobu sa invaliditetom nego što u stvari jesam, jer me sputava u smislu uskraćivanja prava na adekvatno ortopedsko pomagalo koje bi mi omogućilo da maksimalno iskoristim svoje preostale psiho-fizičke kapacitete“, ističe.
I u moru poteškoća, kao jedino rješenje, pojavio se sport. Vjerovatno ne postoji nivo takmičenja na kojem nije učestvovao, a sami počeci u sportu nisu bili jednostavni. Za sve je morao sam da se izbori i sve sam da postavi ‘na noge’.
„Dobro se sjećam da je jedno od pitanja kod psihologa bilo da li sam se bavio nekim sportom i da li bi volio da se nastavim baviti sportom, na što sam naravno odgovorio potvrdno. Nažalost, ostalo je samo na tome, jer se nisu potrudili ni da mi daju informaciju kojim se to sve sportovima mogu uspješno baviti i osobe sa ovim vidom invaliditeta, a kamoli da su se potrudili da me upoznaju sa nekom osobom sa invaliditetom koja se već bavi sportom ili da su u okviru same ustanove omogućili upražnjavanje sportskih aktivnosti kao jedan od segmenata rehabilitacije“, priča Zoran.
Izostanak sistemske podrške samo ga je natjerao da sam ispituje svoje granice. Tako, postao je jedan od osnivača prvog odbojkaškog kluba invalida u Republici Srpskoj – Odbojkaškog kluba invalida „BANjA LUKA“ iz Banja Luke i prvog odbojkaškog kluba invalida u Srbiji – Odbojkaškog kluba invalida „Banja Luka“ iz Beograda, te Saveza sjedeće odbojke invalida Republike Srpske i Saveza sedeće odbojke invalida Srbije. Ipak, sport za osobe sa invaliditetom slijedi jedan specifičan recept za uspjeh.
„Kako bi rekao moj jedan prijatelj, profesor Rajko Vute iz Slovenije, najbitnija je selekcija, odnosno izbor adekvatnog sporta za odgovarajuću vrstu invaliditeta, jer ako to niste uradili imaćete samo kontra efekat. U slučaju pogrešnog izbora zahtjevi koji se postave pred osobu biće za nju nedostižni i kao rezulat imaćete osjećaj nezadovoljstva i nesreće, što svakako nije cilj. Nasuprot tome, u slučaju pravog izbora osoba stalno napreduje, takmiči se sa sobom i drugima, gubi, pobjeđuje, ali u svakom slučaju povećava osjećaj zadovoljstva i kvalitet života“, naglašava naš sagovornik.
Profesionalnim sportskim uspjesima parira jedan lični – porodica koju je stvorio sa suprugom Dijanom i njihova dva sina, Lukom i Stefanom. Njihova priča počela je uvodom zajedničke poznanice, koja je smatrala vrlo značajnim to što Zoran nema dio noge, a prerasla u život bez predrasuda i kompleksa.
„Ne pričam o njegovom invaliditetu, zato što ga ne doživljavam kao bitnu odrednicu njegove ličnosti. Ne negiramo ga, ali u svakodnevnim aktivnostima, invaliditet ne postoji. On se tako i ponaša. I ja se tako ponašam. Znam da nije lako da trči sa djetetom, ali on to radi. Nije lako ustati u toku noći iz kreveta da bi uzeo bebu, a on je to radio da bi pomogao meni. Onaj ko to nije vidio i doživio i ne razmišlja o tome. Drugi ustanu, ne razmišljajući da su srećni što imaju obje noge. A on treba prvo da stavi protezu da bi ustao. Ne dozvoljava da nama nešto nedostaje i da osjetimo da je njemu teško, a znalo je i zna biti. Ćuti i kad se upali noga na nekom dijelu u protezi, pa je bolno i jako teško hoda. On i tad trči sa Lukom, samo da Luka ne bi osjetio da je njegov tata drugačiji od tata njegovih drugara. Uostalom, kako ne cijeniti to što čovjek koji 22 godine ustaje na lijevu nogu, ima osmijeh za čitav dan i ne dozvoljava da našu sreću bilo šta dodirne?“, pita Zoranova supruga.
I taman kad se uvjerite da ne postoji veći razlog za ponos na sve ono što je Zoran postigao, Luka daje kraj ovoj priči:
„Tatu volim zbog svega. Igra se sa mnom. Kupi mi svašta. Moj tata je superheroj!“
Priča je nastala u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
My Right – Ana Kotur