Nekada je bio profesionalni fudbaler. Radnik u struci. A onda se desio 12.jun 1993. godine, kada je nastradao od mine i suočio se sa posljedicama koje su izazvale invaliditet sa kojim danas živi. Danas sa nama priča terenski koordinator (TK) za Koaliciju organizacija osoba sa invaliditetom Grada Bijeljina KOLOSI, Milorad Mišo Jović.
„Ranjen sam gelerima od potezne mine u noge, ruke i kičmu, dakle gotovo cijelo tijelo. Geleri od mine nisu nikada izvađeni. Svakodnevno se susrećem sa bolovima i psihičkim posljedicama izazvanih minskim incidentom. Od posljedica ranjavana liječen sam u raznim ustanovama oko osam mjeseci, odmah po incidentu. Danas imam otežano kretanje, veliki problem mi predstavlja oštećenje kičme od ranjavanja, smanjene funkcije motorike me udaljavaju od raznih aktivnosti kojima sam se bavio prije ranjavanja i sticanja invaliditeta“, kaže Mišo.
Život sa invaliditetom potpuno je promijenio njegovu svakodnevnicu. Profesionalna sportska karijera više nije bila opcija. Nažalost, ni zapošljavanje u struci nije bilo mogućnost.
„Bio sam profesionalno zaposleni VK metalobrusač, a nakon sticanja invaliditeta nikada više se nisam mogao baviti tim zanimanjem. Nisam više mogao biti konkurentan na tržištu rada za zanimanje za koje sam se školovao, i od koga sam do tada vrlo dobro živio. Iako sam tada relativno bio mlad, imao sam 34 godine u doba ranjavanja, u svojoj sredini više nisam bio shvaćen i percipiran kao neko ko može biti koristan kao što sam prije ranjavanja bio, ako ne i više“, naglašava.
I onda je krenula lavovska borba. Okrenuo se NVO sektoru i zalaganju za osobe sa invaliditetom, među kojima se obreo, a da to nikad nije mogao ni zamisliti.
„Zadovoljstvo mi je što sam kao preživjeli od mine radio 15 godina u Inicijativama preživjelih od mina IPM, nekadašnjem LSN. Moj vrhunac karijere je zaposlenje u Regionalnom udruženju amputiraca Bijeljina i prilika da za MyRight budem terenski koordinator (TK) za Koaliciju organizacija osoba sa invaliditetom Grada Bijeljina KOLOSI. Kruna karijere mi je i da je naša koalicija KOLOSI proglašena organizacijom od opšteg interesa za Grad Bijeljinu. To smatram izuzetnim uspjehom koji dijelim sa svima koji su okupljeni oko koalicije. U tom periodu, za 21 godinu koje sam proveo u NVO sektoru prošao sam mnoge edukacije i dobio sertifikate, koji su mi koristili u radu na svim poljima borbe za naša prava“, priča on.
Čak i u trenucima kada je bilo teško zastupati interese populacije kojoj pripada, imao je podršku u najbližima.
„Otac sam blizanaca, sina i kćerke, u srećnom braku koji traje 32 godine. Ponosni sam deda Atine. A kad imaš tako nešto, možeš reći da si i pored trauma doživljenih nakon sticanja invaliditeta, dugoga oporavka, psihičkih i drugih poteškoća srećan jer si živ, možeš raditi, drugima pomagati i svakodnevnicu dijeliti i sa porodicom, i sa prijateljima i sa saradnicima. Možeš dati doprinos kroz razne aktivnosti da se život osobama sa invaliditetom olakša, unaprijedi, imaš mogućnost i obavezu da se boriš za svoja i njihova ljudska prava. Jednostavno, svaki uspjeh, svaka aktivnost, svaki ostvareni rezultat te čini sretnim i daje ti snage da ideš sve dalje, dalje od očekivanog, da se ne zaustavljaš i da ponekad zaboraviš da si osoba sa invaliditetom koju pokušavaju nevidljivim granicama sputati“, reći će.
I kad ne odustaneš, skupi se mnogo medalja za ponos. Mišo je ponosan na svoje rezultate, ali još više ponosa izazivaju ukupni rezultati koje osobe sa invaliditetom ostvaruju u društvu kao što je naše.
„Ako smo na neki način i drugačiji od drugih, drugačiji smo jer smo marginalizovani, jer nas shvataju i doživljavaju kao teret. Ipak, mi trebamo i moramo biti ponosni na sebe što smo jedinstveni, neponovljivi, što smo uspješni u mnogim stvarima, što postižemo nemjerljive rezultate u okolnostima u kojima ni sa mnogo boljim predispozicijama uspjeh nije izvjestan, zato što u svojim redovima imamo mnogo uspješnih pojedinaca u svim sferama života – od sporta, između ostalog, sjedeće odbojke, košarke u kolicima, streljaštva, plivanja, atletike, zatim i umjetnosti, kulture, muzike i mnogih drugih profesionalnih zanimanja. To je naš ponos, to smo pravi mi i mi to dobro i uspješno radimo, čak i kad nas okolina i ne shvata ozbiljno, a kamoli podržava“, kaže sagovornik.
U moru stečenih iskustava, u moru pređenih stepenika i savladanih uspona, naučio je i ovo što želi podijeliti sa osobama sa invaliditetom koje tek stasavaju i započinju borbu za sebe i svoje mjesto pod suncem.
„Niko nam neće donijeti bolji život i veća prava od trenutnih, ako se sami, bez predrasuda, politikanstva, bez obzira koji invaliditet imamo, bez obzira kako nam je nastao invaliditet, ne organizujemo, podignemo svoj glas i zahtijevamo sve što nam je u tekovinama civilizacije, ustavom i raznim konvencijama zagarantovano. Sve to što je na papiru, neće nam pomoći ako se stalno ne edukujemo, školujemo, organizujemo i jedinstveno djelujemo u borbi za suštinski isti cilj. Zamišljene međe i granice su nama veći okovi od našeg invaliditeta, jer na taj način oni koji odlučuju o našim životima mogu uspješno manipulisati ne samo nama nego i osobama bz invaliditeta čiji glasovi takođe utiču na sve što čini i našu svakodnevnicu“, zaključuje Mišo na kraju razgovora.
Priča o Miši nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
MyRight – Ana Kotur