Pričati o različitostima, čak i kad pričate sa onima koji su drugačiji, bez da uključite one koji su njihovu različitost prihvatili i u potpunosti podržali, nema puno smisla. Srećom, krug onih koji shvataju i grle različitost, čak i u društvima kao što je naše, svakim danom sve je širi.
Gospođa Jasna Rebac svoj ljudski angažman našla je u okviru organizacije Ružičnjak u Mostaru, kako kaže, bio je to samo nastavak onoga što je obilježilo njen radni vijek.
„Otišla sam u penziju sa punih 40 godina rada, isključivo sa djecom i mladima. Među njima je bilo mnogo različitosti: po polu, starosti, invaliditetu, mjestu stanovanja, itd. Za mene su to vrijedna iskustva, jer rad sa osobama sa invaliditetom je edukativan i u tome se uvijek može mnogo novog naučiti, pa slobodno mogu reći – moj rad s osobama sa invaliditetom traje čitav život”, kaže Jasna.
U godinama iskustva, pratila je sve mikro promjene koje su se dešavale u zajednici i opipavala puls društva prema drugom i drugačijem. Stoga, i ne čudi što je duboko svjesna da promjene nisu na nivou na kojem bi trebale biti.
“Svi se rađamo jednaki kao ljudi i tim činom svima nam podjednako pripadaju ljudska prava, pa se i prava osoba sa invaliditetom ne razlikuju od ostalih. No, sigurno je da se prava OSI u praksi ne poštuju, mnogo češće bivaju prekršena, a promjene pogleda na invaliditet i njegovo definisanje najbolje pokazuju koliko dugo su prava ove populacije bila po strani. Moj motiv je bio da ustrajem zajedno sa osobama sa invaliditetom i pokažem da njihova prava nisu nista ni veća ni manja ni specifična u odnosu na druge, samo osobe bez invaliditeta o tome nisu dovoljno upoznate, što je samo dodatni motiv za rad i pomjenu koju rad nosi”, objašnjava.
Reći će, prava osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini su i dalje na nivou – nedostižnog i apstraktnog.
“U BiH, njenim entitetima, pa samim tim i u lokalnoj zajednici, položaj osoba sa invaliditet nije dobar. Iako se stalno priča o zabrani diskriminacije po osnovu invaliditeta, život i praksa potvrđuju nešto sasvim suprotno. U svim oblastima života, počevši od obrazovanja, zdravstvene zaštite, stanovanja, zapošljavanja, sporta, kulture, osobe sa invaliditetom nisu ravnopravne sa ostalim građanima i građankama. One nemaju jednake šanse, što opet vodi do toga da ne mogu iskoristiti prilike za društveno učešće i socijalnu integraciju u bh.društvu. Mnogo će još napora trebati da se položaj osoba sa invaliditetom u BiH uskladi sa onim sto propisuje UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom za svaku državu, pa i BiH. Nadležni državni i organi nižih nivoa vlasti organi usvajaju dokumente koji se odnose na prava i položaj osoba sa invaliditetom, ali je to još uvijek deklarativno a ne stvarno i primjenjivo”, ističe.
Bez obzira na sve probleme i poteškoće sa kojima se susrela u radu sa jednom od najugroženijih kategorija u našem društvu, rad joj, i godinama poslije početaka u NVO sektoru, donosi mnogo radosti.
“Moj rad me obogatio za brojna prijateljstva i poznanstva. Nema gotovo nijednog mjesta u BiH gdje ne bih mogla nazvati u slučaju potrebe, nekog koga bih mogla tražiti za pomoć, u svakom gradu postoji neko s kim sam imala izuzetnu saradnju. Dodatno me raduje što je u tom radu bilo mnogo mladih osoba. Tako sam ponosna što sam imala priliku da im svoja iskustva prenesem! Dva puta sam proglašavana najuspješnijom ženom godine, upravo za rad u NVO sektoru, a dobila sam orden za građanske zasluge Kraljevine Španije, brojna priznanja i zahvalnice. Na, kad se ljudski osvrnem, mislim da je moj najveći uspjeh to što mi djeca i mladi sa invaliditetom hrle u zagrljaj, prepoznaju me na ulici, mašu i pozdravljaju. Takve nagrade se ne mogu nigdje drugo ostvariti”, sa osmijehom će sagovornica.
A onda se na na kraju osvrnula i na razlog zašto je ponosna što je dio priče o osobama sa invaliditetom, koji istovremeno treba biti i povod za ponos svake osobe sa invaliditetom.
“Nakon karitativnog, medicinskog modela definisanja invaliditeta društveni sa principom poštivanja ljudskih prava, ipak, donosi sve više rezultata. Osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini jačaju, podižu vlastite kapacitete, sve više se obrazuju, sve više zahtijevaju poštivanje njihovih prava i na to treba da budu ponosne. Nije sramota niti mana biti drugačiji, sramota je za onog ko to ne prepoznaje kao prednost i nastoji upravo tako djelovati. Svjetski uspjesi nekih osoba sa invaliditetom su najbolja poruka osobama sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini da prepoznaju vlastite kvalitete, dignu glavu i neskriveno i istinski budu #PonosniNaSebe”, zaključuje Jasna.
Sutra i svaki naredni dan, dok god u njoj ima snage, Jasna će se vratiti radu sa osobama sa invaliditetom. Ružičnjak, kao dio i liderska organizacija Koalicije osoba sa invaliditetom Hercegovačko-neretvanske županije/kantona, biće njen izbor, jer je izabrala da poštuje i voli različitosti koje obogaćuju.
Priča o Jasni Rebac nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
MyRight – Ana Kotur