Glasan dječiji smijeh i mnogo buke u najranijem djetinjstvu nijednog roditelja nisu mimoišli. Upravo tu se naša današnja sagovornica razlikuje. Nedostatak bučnih reakcija, odsustvo reakcija na zvuk i mir obilježili su dobar dio njenog djetinjstva. Bili su to prvi znaci za uzbunu.
Danas, Ilma je odlučila da se okruži dječijom radošću. I ponosna je na to!
„Roditelji su primijetili da nešto nije u redu s mojim sluhom. Nisam reagovala na bučne, glasne zvukove, nisam pokazivala nikakvo čuđenje, zaprepaštenje. Takođe, većinu riječi govorila sam nepravilno, a kada bih komunicirala s nekim stalno sam gledala u usta te osobe, a ne u oči. Sve je to bilo dovoljno da moji roditelji primijete da nešto nije u redu s mojim sluhom. Osim mojih roditelja, to su primijetile čak i moje vaspitačice iz vrtića“, prepričava Ilma.
Oštećenje sluha danas procijenjeno je na 65%. Na oba uha nosi aparatiće, koji jako često izazivaju čuđenje okoline.
„Kao trogodišnjoj djevojčici zaista je bilo teško objasniti šta ustvari znači slušni aparat i zbog čega moram da ga nosim. Sjećam se da sam dosta plakala, ali moji roditelji su uspjeli da me uvjere da je to zaista neophodno i dobro za mene. Sve je to, naravno, išlo kroz igru i razgovor. U početku niko nije obraćao pažnju na slušni aparat, niti se to toliko vidjelo. Međutim, sve se promijenilo u osnovnoj školi. Djeca su bila zainteresovana, znatiželjna i često su me pitali šta mi je to u uhu. Zbog toga sam izbjegavala da vežem kosu. Danas nemam taj problem. Kada zavežem kosu, ljudi čudno gledaju u moje uši, pitajući se šta je to. Voljela bih im objasniti da to gledanje, izbjegavanje pogleda u oči osobu koja ima invaliditet, može trajno uticati na osobu s invaliditetom i ostaviti određene posljedice na samopouzdanje. Kada nosite slušni aparat, obično se ljudi trude da što glasnije pričaju. Nema potrebe da toliko glasno pričati, jer ako vas nešto ne budem čula – zamoliću vas da to ponovite. Naročito se to odnosi na ljude koje rade u trgovini, pekari, administraciji, jer zaista imaju problem s ponavljanjem određenih rečenica. Ponekad, ako vas neka osoba zamoli da nešto ponovite, nemojte se smijati ili čak prevrtati očima, jer nikad ne znate ko stoji ispred vas“, objašnjava naša sagovornica.
Od banalnih situacija, prepreke su se protegle i do ključnih životnih izbora. Njen je bio – da završi Pedagoški fakultet i da postane teta u vrtiću.
„Sigurno najveća predrasuda s kojom sam se susrela jeste da neću upisati, a kamoli i završiti Pedagoški fakultet, na odsjeku za predškolski odgoj. Pravo na obrazovanje ne smije biti nikome uskraćeno, a naročito ne osobama s invaliditetom. Danas, završavam drugu godinu i mogu da kažem da imam jako dobre rezultate, čak i na praksi. Fakultet koji pohađam organizuje praksu za vaspitače već na prvoj godini i to u trajanju od pet dana. Pitanja koje sam do sada bezbroj puta čula tiču se kvaliteta mog rada s djecom, s obzirom da mnogi ne razumiju da ja mogu raditi s djecom, bez obzira na to što nosim aparatić i da te dvije stvari nemaju suštinske veze jedna s drugom. Izabrala sam ovaj poziv upravo zbog ljubavi prema djeci, i niti jedan invaliditet ne bi trebao uticati na to da osoba radi posao koji voli i koji je čini sretnom“, ističe.
Bez obzira na sve poteškoće, njena svakodnevnica se ne razlikuje od svakodnevnice njenih vršnjaka. Aparatić ne ograničava njena interesovanja, ne određuje osobine njene ličnosti i stav prema životu.
„Neki čak smatraju da trebam da se trudim i učim puno više nego „normalni ljudi“. To je jedna od predrasuda s kojom se često susrećem i uopšte nije tačno. Slušni aparat ne utiče na moje svakodnevne aktivnosti, učim, pišem, slušam muziku, družim se, izlazim s društvom kao i svaka druga djevojka mojih godina“, kaže Ilma.
I baš to, nerazlikovanje od svih ostalih ljudi, bez obzira na invaliditet, nešto je na šta želi da skrene pažnju.
„Ono što bih najviše promijenila odnosi se na obrazovanje. Smatram da svi prosvjetni radnici trebaju upoznati djecu još od najranije dobi s invaliditetom, učiti djecu da poštuju različitosti, da koriste adekvatan izraz za osobu s određenim intelektualnim poteškoćama, za osobu koja nosi naočale ili slušni aparat. Jer ukoliko se o tome priča s djecom još u predškolskom, zatim u osnovnoj školi za nekoliko godina imali bismo generacije koje bi poštovale invaliditet i više ne bi bilo ružnih pogleda, pogleda ‘ispod oka’, izbjegavanja pogleda. Ljudi nisu dovoljno informisani o invaliditetu. Ja sam Ilma, buduća vaspitačica i osobe koje imaju invaliditet nisu ništa drugačije od vas. I mi imamo život, prijatelje, imamo pravo na obrazovanje kao i vi. I mi putujemo, volimo da istražujemo i nama je samo nebo granica“, zaključuje ona.
Ilmina priča dvadeseta je u nizu onih koje smo pisali ukazujući na potencijale osoba sa invaliditetom. Neminovno ćemo se zapitati, jeste li razmislili o mogućnostima osoba sa invaliditetom, o onome što možete mijenjati u svojim stavovima i ponašanju i o onome kako ćete sutra uticati na ostvarenje prava osoba sa invaliditetom?
Mi jesmo, i zato nastavljamo sa pričama koje mijenjaju svijet. Osobe sa invaliditetom to zaslužuju.
Priča o Ilmi nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april– decembar 2016. godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicijaorganizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
MyRight – Ana Kotur