Zlostavljanje žena problem koji je prisutan u svim društvenim slojevima, starosnoj dobi i geografskim lokacijama, a ekonomsko nasilje nad ženom samo je jedan od njegovih oblika. Taj, često neprepoznat oblik zlostavljanja žena, odnosi se na različita ponašanja čiji je cilj jačanje moći nasilnika te stavljanje žene u pokoreno stanje.
Piše: Melani Isović, naslovna fotografija: Pixabay
„Odrasla sam u prilično nasilnom okruženju. Otac je bio zlostavljan tokom djetinjstva, izrastao je u nasilnika, a zatim je počeo da zlostavlja svoju porodicu. Najviše je ispaštala mama, zatim moja braća i ja, koji smo bili nekakve posredne žrtve. Rijetko je bilo udaraca, najviše je bilo ‘ubijanje u pojam’ i psihičkog maltretiranja, ponižavanja, prijetnji, svađa, uhođenja, ograničavanje kretanja…“, za početak razgovora objašnjava T.K.
Majka je ta koja je donosila cijelu svoju zaradu ocu nasilniku na ruke, dok on nije nikad bio zaposlen.
„Otkad znam za sebe on nije zaposlen. Zapravo on misli da jeste zaposlen, ali je u stvari kockar kome se nekad posreći na kratama. Mama je uvijek bila ta koja je donosila novac i brinula se o porodici. Međutim, on je nametnuo takav način života da je ona morala da se pravda na šta je trošila novac koji je lično zaradila. A trošila ga je isključivo na nas, nikad nije sebi ništa kupovala. Samo hrana, higijena i potrebne stvari za djecu“, govori T. K.
Njena majka i otac su se većinom svađali oko toga što je njemu uvijek bilo malo novca, koliko god da su imali.
„Novac je bio kod njega, predavala mu je svoju zaradu, a od njega je dobijala neke smiješne sume koje je smjela trošiti. Sjećam se da je jedno vrijeme čak vodila evidenciju šta je kupovala, doslovno je dolazila iz prodavnice, a onda zapisivala na papir: ulje 2 KM, čips 0,50 KM, mlijeko 1,30 KM … I pored toga datum. To je bilo davno prije fiskalnih računa. Sve je to čuvala i pokazivala njemu svaki put kad dođe do svađe, a svađali su se većinom oko toga što njemu nikad nije bilo dovoljno novca. Kada je ostala bez posla posvetila se potpuno porodici, što je njemu odgovaralo jer je opsjednut kontolom. Željela je da radi, da pronađe novi posao, čak sam joj ja lično donosila prijave i formulare za konkurse, ali je sve on spriječio. Doslovno je zabranio da radi, jer mu više odgovara da bude zatvorena u četri zida“, ističe naša sagovornica T. K.
M. A. govori o svom isustvu ekonomskog nasilja koji je proživjela sa svojim tadašnjim partnerom. Dok je ona radila za kiriju i njihov zajednički život, on je išao na večernje izlaske i zabave.
„U to vrijeme nas dvoje smo živjeli u iznajmljenom smjestaju. On nezaposlen, ali dobija novac od majke koja je zaposlena u inostranstvu. Ja sam radila u restoranu. Moje primanje je bilo na minimalcu, ali se od mene očekivalo da idem u nabavku. Dešavalo se često da kaže kako nema para i da ja platim cijelu kiriju, na koju bi otišlo 80% moje plate“, govori M. A.
Dešavalo se da traži novac od nje kako bi vraćao svoje dugove, dok je svoj novac trošio na zabavu i večernje izlaske.
„Nerijetko se dešavalo da traži novac od mene jer je nekome ostao dužan. Povrh svega, ukoliko bi ga zamolila da dođe po mene na posao jer nemam bus liniju koja vodi kući, morala sam mu da mu dam za gorivo. Cijelo to vrijeme sam bila sam bez para jer je sav moj zarađeni novac odlazio na troškove zajedničkog života. Dok bi on za vrijeme mog radnog vremena, često i poslije, visio po gradu u uživao u večernjim druženjima. Mene nigdje nije izvodio“, govori M. A.
Advokatica Jovana Kisin naglašava da zakoni Republike Srpske prepoznaju ekonomsko nasilje.
„Ekonomsko nasilje prepoznaje Zakon o zaštiti nasilja u porodici RS i to čl. 6. Jasno je definisano ekonomsko nasilje i način na koji se ekonomsko nasilje ispoljava, kao i zaštitne mjere koje se primjenjuju u cilju zaštite žrtve. Što se tiče prakse nisam se susretala, nažalost nedovoljno je zakonsko normiranje ovog delikta, nužna je informisanost i edukacija na temu ekonomskog nasilja. Živimo u patrijahalnom društvu gdje je, po mom mišljenju, i danas ekonomsko nasilje nešto što je u većini porodica uobičajan obrazac ponašanja u kojem ni žrtva ni počinilac nisu svjesni štetnosti, zabrane i posljedica“, objašnjava Kisin.
Narodna poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srpske Gordana Vidović pokrenula je prvu sigurnu kuću u RS, 2000. godine u Modriči. Kako nam govori, ovaj oblik nasilja žene teško prepoznaju jer su već preživjele i sve druge oblike nasilja, tako da im ekonomsko ne predstavlja nešto čime bi se bavile.
„U stvari, vrlo često se dešava da žene ulaskom u bračnu ili vanbračnu zajednicu da već postaje žrtva ekonomskog nasilja jer se kontroliše novac koja ona donosi kući, a ako nema ni takvog novca ako je žena nezaposlena onda uglavnom partner i odlučuje o svakom dinaru koji se troši“, govori Vidović.
Žene često trpe ekonomsko nasilje i kad se razvedu jer tada se dešava da muškarac ne želi da plaća alimentaciju koji mu je sud odredio.
„Naprosto muškarci se jako boje da žena ne troši novac na nešto izvan njihove porodice. Pa imamo čak situaciju da i nakon razvoda braka on ne želi da daje doprinos za izdržavanje djece jer smatra da će žrtva taj novac da troši na nekog drugog. I tada žena trpi ekonomsko nasilje“, poručuje Vidović.
Žrtva može da prijavi nasilnika, ali veliki problem su institucije koje ne sprovode zakone do kraja i nerijetko se dešava da nevladine organizacije više djeluju od njih.
„Postoji procedura da žrtva može da prijavi nasilnika, ali vrlo teško ćete u samim institucijama naći adekvatan odgovor od strane Centra za socijalni rad koji bi trebao da prepoznaju bolje takvu vrstu nasilja. Smatram da se ovom problematikom više bave navladine organizacije koje pronalaze nekakve različite načine da dođu do ostvarenja cilja. Ali ja ne znam da je bilo ko tužen zbog ekonomskog nasilja. Uglavnom se zbog fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja, koje se često takvo i samo prepoznaje kao nasilje“, poručuje Vidović.
Amela Bašić Tomić, psihološkinja i koordinatorica sigurne kuće koju vodi fondacija Udružene žene Banja Luka, ističe da problem predstavlja dokazivanje na sudovima
„Zakon o žastiti od nasilja u porodici prepoznaje sve oblike nasilja počevši od fizičkog, ekonomskog, seksualnog, međutim problem je tu uvijek dokazivanja kada dođe do sudskog procesuiranja. Kako dokazati da se to desilo? Sledeći problem je zapravo da žene ne prepoznaju takav vid nasilja. Mi nemamo prijavljenih slučajeva isključivo ekonomskog nasilja. To se obično radi o kombinovanom vidu nasilja gdje vi vidite da je žena preživjela i psihicko i ekonomsko i seksualno nasilje, a da zapravo toga nije bila ni svjesna“, poručuje Bašić Tomić.
Veliki problem je što žene ne prepoznaju ekonomsko nasilje, žena koja trpi ostale vrste nasilja je doživjela i ekonomsko, a da možda to nije ni znala.
„Najveći problem koji postoji jeste utvrditi kad je nasilje počelo. Početak nasilja se ne može utvrditi, on se prepoznaje kroz neki fizički napad kroz prijavu policiji i dolazak institucija na teren gdje se nasilje i desilo. Problem je nemogućnost prepoznavanja nasilja bilo bi potrebno govoriti puno više o tom obliku nasilja. Šta ono sve podrazumjeva? Koje su manifestacije ekonomskog nasilja? Da žene same mogu da prepoznaju da su izložene jednoj vrsti nasilničke zajednice. To je veliki problem“, govori Bašić Tomić.
Nasilnici su nerijetko ovisnici o kontroli i ekonomsko nasilje koriste da bi kontrolisali žrtvu kao i njen život.
„Ekonomska izolacija je jedna od taktika koji počinioci nasilja koriste da bi ispostavili kontrolu i moć nad svojom partnerkom. Kako je ekonomski izolovati? Kako je održati u ekonomskoj potčinjenosti? Kako bi mogli da primjenjuju nasilje u porodici. Čak i ako se radi o ženama koje su zaposlene, oni pokušavaju da ona ostane bez posla, jer je to jedini vid kako bi mogli da je zadrže kontrolu nad žrtvom. Svaka žena koja dođe u Sigurnu kuću je zapravo izložena i ekonomskom nasilju. Dakle kroz kontrolu kućnog budžeta, kroz onemogućavanje zadovoljenja njihovih osnovnih potreba (za higijenom, za odjećom )“, napominje ona.
Bojana Trninić iz Helšinskog parlamenta građana Banja Luka ističe i problem institucionalnog ekonomskog nasilja nad ženama.
„Ne vrednuje se jednako rad muškarca i žene. Gdje je tu neplaćeni rad? Znate ono što žene rade kod kuće, a muškarci ne rade, to se nigdje ne računa i gdje se ženska radna snaga potcjenjuje. Kada sistem prestane da vrši na taj način diskriminacije nad ženama u ekonomskom smislu onda možemo pričati o tome na koji se način može porodično ekonomsko nasilje rješavati. Jedan od načina je alimentacioni fond, gdje se predlaže da se to radi na nivou entiteta ili kantona ili na lokalnom nivou“, govori Trninić.