Fotografijama “Natalija” u kategoriji Portret, te „Težak život“ u kategoriji Život, Milena Erceg osvojila je dvije nagrade na Memorijalnom foto-konkursu “Goran Terzić”.
Piše: Jelena Trifunović
Nakon višegodišnjeg učešća na MFK „Goran Terzić“, fotografkinja iz Gradiške u svoju kolekciju nagrada uvrstiće čak dvije sa ovogodišnjeg konkursa.
Milena nije samo fotografkinja. Pored vođenja farme muznih krava, papirologije koju odrađuje kao poljoprivredna proizvođačica, pronađe vremena i za druge aktivnosti. Samouka je frizerka, šnajderica i velika obožavateljka kaktusa i knjiga.
Na MFK “Goran Terzić” učestvujete redovno, još od prve godine. Šta Vas je motivisalo da se prijavite prvi put, a šta Vas je zadržalo do danas?
Gorana Terzića nisam poznavala lično, ali smo bili članovi jedne fotografske grupe na društvenoj mreži. Sjećam se perioda kada je iznenada preminuo. Taj događaj mi je ostao u sjećanju. Vjerovatno sam se zbog toga i prijavila. Znala sam nešto o tom čovjeku još u vrijeme dok je bio među nama. Čini mi se da je sljedeće godine prvi put raspisan konkurs na koji sam se i prijavila. U to vrijeme sam bila na nekom početku što se tiče učešća na bilo kakvim konkursima. Svake naredne godine sam slala fotografije i one bi se našle na izložbama. Ove godine sam imala najmanje fotografija za učešće, pa sam se čak dvoumila oko slanja, ali eto kada se namanje nadaš doživiš uspjeh.
Šta za Vas predstavljaju dvije nagrade koje ste osvojili na ovogodišnjem konkursu?
Pošto se bavim umjetničkom fotografijom, kao članica Univerzitetskog foto-kino kluba Banja Luka i Asocijacije za umjetničku fotografiju BiH učestovala sam na mnogim izložbama, što domaćeg, što međunarodnog ranga i samim tim osvojila sam mnogo nagrada. Drago mi je što sam neke od svojih radova objavila i na ovom konkursu, koji se završio kao pobjednički.
Često do nas dospiju objave o novim nagradama koje ste osvojili. Koliko ih trenutno imate u svojoj kolekciji i odakle one sve dolaze?
Kao što sam pomenula, zbog aktivnosti i učešća na domaćim i međunarodnim izložbama osvojila sam više od 65 nagrada. Stizale su sa svih strana počev od Holandije, Indije, Srbije, Poljske, Makedonije, Hrvatske, Estonije, Rusije, Georgie i naravno Bosne i Hercegovine.
S obzirom na to da ste vrlo aktivni i po fotografijama bismo rekli da Vas ne drži mjesto, kako su pandemija i policijski sat uticali na Vas kao fotografkinju?
Fotografišem najčešće u prolazu, noseći aparat svuda sa sobom, samim tim nisam nikad određena, niti idem da fotografišem ciljano. Tako da vrijeme policijskog sata meni nije predstavljalo problem.
Zanimljivo je da se bavite potpuno različitim stvarima, od vođenja farme krava i šivenja iz hobija, pa do fotografisanja. Takođe, niste se specijalizovali u jednom fotografskom žanru već snimate i portrete, i pejzaže i crtice iz svakodnevnog života… Da li Vas sva ta raznolikost oslobađa ili Vam je ponekad teret?
Da, mnogima je čudno kada kažem čime se sve bavim i otkud tu fotografija. Ona mi je hobi i ljubav koju osjećam još od djetinjstva. Od nekih snova se nikada ne odustaje. Volim fotografiju i zanima me sve vezano za nju. Posjedujem mnogo knjiga od istorije fotografije, pa do dana današnjeg. Imam sreću i čast da učim od najboljih, počev od tehničkih elemenata do same analize fotografije. Nemam određen žanr. Smatram da ako uspijem prenijeti priču kroz bilo kakav motiv, uspjela sam kao fotografkinja.
Na otvaranju izložbe „Goran Terzić“ ste spomenuli da ćete jednu od nagrada pokloniti starici sa fotografije. Tačnije, da ćete je prodati, kako biste uz pomoć tog novca pokušali da joj kupite ogrev za zimu. U kakvim uslovima ona živi i kako bismo svi mi mogli da se uključimo u Vašu akciju?
Jeste, radi se o baki sa fotografije „Težak Život“. Ne volim javno da pričam baš o tome iz posebnih razloga. Sve što sam isplanirala oko te pomoći biće odrađeno u skorije vrijeme. Vama mnogo hvala na ponuđenoj pomoći. Zahvalila bih se još jednom organizaciji MFK “Goran Terzić” na svemu, sjajni ste.