Strateški partneri izraelske kompanije M.T. Abraham koja je za simboličnih 30 hiljada KM mjesečne rente preuzela infrastrukturu Aluminijskog kombinata Mostar su kineske državne kompanije „CMEC“ i „NFC“ od kojih je jedna na crnoj listi Svjetske banke, a druga, prema pisanju svjetskih medija, blisko surađuje s Iranom na razvoju raketnog programa. U tom kontekstu, propast Aluminijskog kombinata Mostar kao i preuzimanje ovog strateškog preduzeća danas otvara i pitanje uloge Bosne i Hercegovine u geopolitičkim odnosima velikih sila.
Piše: tacno.net
Nakon nekoliko najava, u julu 2019. godine Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg-Bosne prekinula je isporuku električne energije čime je proizvodnja u Aluminijskom kombinatu Mostar u vlasništvu Vlade FBIH i malih dioničara po 44 posto i R. Hrvatske sa 12 posto, zauvijek ugašena. Gašenjem pogona kreiran je put ka predaji aluminijske industrije u FBIH „najboljem ponuđaču“.
Prestanak proizvodnje akumulirano je nezadovoljstvo oko 900 radnika koji su organizovali masovne proteste ispred centrale ove stranke u Mostaru targetirajući predsjednika Dragana Čovića kao najodgovornijeg za situaciju u Aluminijskom kombinatu.
Uporedo s protestima ispred HDZ-a, Vlada FBIH, predvođena premijerom Fadilom Novalićem te resornim ministrom Nerminom Džindićem, pregovarala je sa zainteresiranim ponuđačima za preuzimanje Aluminija Mostar. U prvom redu švicarskim Glencore-om koji od 1997. godine intenzivno posluje sa Aluminijskim kombinatom.
Zbog zahtjeva za povlaštenom cijenom električne energije predstavnici Vlade FBIH odbijaju ponudu Glencore-a kao i kompanije WAQT Trade LLC sa sjedištem u Dubaiju čime se otvara prostor za izraelsku grupaciju M.T. Abraham i kineskih strateških partnera predvođenih Amirom Gross Kabirijem.
Za razliku od izraelskog investitora i kolekcionara umjetnina Amira Gross Kabiria koji održava snažne poslovne veze s Mikhailom Piotrovskiyim dugogodišnjim direktorom „Emitraž“ muzeja i jednim od najodanijih kadrova Vladimira Putina još iz perioda njegovog mandata na poziciji gradonačelnika Sankt Petersbourga, strateški partneri Aluminij Industries-a imaju bogato iskustvo u aluminijskoj industriji i izgradnji energetskih objekata.
Prema pisanju Reuters-a China Non-Ferrous Metal Industry’s Foreign Engineering & Construction (NFC), blisko je surađivala sa Iranskim raketnim programom na procesima stvaranja aluminijskog pudera ključnog sastojka pogonskog goriva koje se koristi za lansiranje projektila. Predstavnici NFC-a u izjavi za Reuters naglasili su da je poslovanje ove kompanije u Iranu vezano isključivo za područje civilne upotrebe. NFC je od 2005. godine prisutan u Iranu gdje su učestvovali u projektu tehničke modifikacije fabrike glinice u gradu Jajarmu.
Obzirom na decenijski kontinuitet političkih sukoba i tenzija između Izraela i Islamske Republike Iran te podatka da je strateški partner izraelske kompanije, na osnovu medijskih navoda, surađivao s Iranom na razvoju aluminijskog praha, komentar smo zatražili od izraelskog ambasadora Noaha Gal Gendlera.
Ambasador Izraela negirao je postojanje ugovora između M.T. Abraham Group-e i NFC-a istakavši „da se radi o istorijskoj informaciji koja nije relevantna već neko vrijeme.“. Nedugo nakon naše komunikacije sa zvanične stranice Aluminij Industries kompanija NFC je uklonjena iz sekcije strateških partnera.
Drugi strateški partner M.T. Abraham Group-e, China Machinery Enegineering Corporation (CMEC) odavno je prisutan na teritoriji Srbije i Bosne i Hercegovine kroz projekte izgradnje i sanacije energetskih objekata. Ova kineska državna kompanija od 2018. godine nalazi se pod sankcijama Svjetske banke zbog prevara u postupku projekta energetske efikasnosti u provinciji „Shandong Kina“, preciznije lažnog predstavljanja završetka radova i isplata avansa.
Federalni ministar energije, rudarstva i industrije Nermin Džindić koji zastupa interese FBIH u Aluminij d.d. istakao je da ne može komentarisati ove informacije koje nisu zvanične i koje nisu dostavljene njemu na uvid.
Sloboda izvoznicima zelene energije
Energetska infrastruktura Aluminijuma d.d. Mostar, nekada najvećeg potrošača električne energije u BIH, trafostanice, pristupni dalekovodi, priključak maksimalne snage 235 MW vrijednosti desetine miliona KM, prepušten je kompaniji M.T. Abraham Group kroz ugovor o najmu postrojenja Livnice za simboličnih 30.000 KM mjesečno.
Upravo u ovom podatku sadržan je i interes kineske kompanije China Machinery Enegineering Corporation (CMEC). Kako je ugovorom navedeno Izraelsko-kineskim „investitorima“ u Aluminij d.d. ostavljena je mogućnost izgradnje solarnih, vjetro i plinskih elektrana pojedinačne snage do 30 MW.
Da će kineska kompanija China Machinery Enegineering Corporation učestvovati u izgradnji energetskog objekta potvrdili su Amir Gross Kabiri kao i Isak M. Tamir drugi čovjek M.T. Abraham Group u ranijim izjavama za medije.
„Udružili smo snage s našim strateškim partnerima, CMEC-om, te ćemo izgraditi elektrane koji koriste obnovljive izvore energije, Sunce i vjetar, kako bi se Aluminiju osigurao puni kapacitet električne energije potreban za ljevaonicu i pogon anoda.“
Neznatne količine energije potrebne za funkcionisanje ova dva pogona kao i pretpostavka da Aluminij Industries d.o.o. Mostar neće pokretati pogon elektrolize otvoriti će mogućnost kreiranja profita iz slobodne prodaje električne energije iz obnovljivih izvora na evropskom tržištu.
Kineska državna kompanija CMEC interes za ulaganje u obnovljive izvore energije iskazala je još 2015. godine nakon sastanka sa Draganom Čovićem tokom njegovog službenog posjeta Kini.
Tadašnji član Predsjedništva nakon ovog sastanka pohvalio je svako nastojanje kineskih kompanija da započnu ili nastave sve projekte koji su od obostrane koristi, a vode daljem razvoju BIH.
Da je sastanak s Draganom Čovićem bio plodonosan za kompaniju CMEC pokazuje i potpisan partnerski memorandum s kompanijom VE Gradina iz 2016. godine, a koji se tiče razvoja i izgradnje prve faze Vjetroelektrane kod Tomislavgrada instalisane snage 41,6 MW.
I dok kineske kompanije u BIH ulažu u zelenu energiju, Vlada FBIH predvođena HDZ-ovom ministricom finansija Jelkom Miličević 2019. godine se zadužuje 1.2 milijarde KM kod kineske državne banke „EXIM“ za realizaciju izgradnje Termo bloka 7 Tuzla mada je već u tom trenutku bilo jasno da električna energija proizvedena iz ovog postrojenja neće biti konkurentna na tržištu zbog CO2 taksi.
U tom kontekstu trend investicija u obnovljive izvore energije stranih investitora u BIH otvara pitanje izostanka zakonske regulative FBIH i RS-a kojim bi se podsticao obavezan otkup zelene energije za javno snabdijevanje. Prof. Mirza Kušljugić smatra da ovakva politika prilikom izgradnje obnovljivih izvora neće doprinijeti procesu dekarbonizacije te otvara mogućnost plasiranju obnovljive energije u izvoz.
„Detaljnija analiza ukazuje da izvoz obnovljive energije, posebno iz vjetroelektrana i solarnih elektrana, ne mora doprinositi ekonomskom razvoju BiH. Naime, izgradnja ovakvih objekata ima velike investicione troškove za tehnologije, a u toku rada ove elektrane kreiraju jako mali broj radnih mjesta. Stoga, ako su ovakve elektrane izgrađene stranim kapitalom i ako se energija koju proizvode izvozi, jedina ekonomska korist za BiH je obično samo koncesiona naknada (što je reda par procenata ukupnog prihoda). Istovremeno, lokacije s najboljim potencijalima vjetra i sunca se “zauzimaju” a prijenosna mreža ‘opterećuje'“.
Prema mišljenu Kušljugića ispravan pristup bi bio da država podstiče izgradnju obnovljivih izvora putem aukcija na taj način osiguravajući preuzimanje dijela energije, naprimjer 50% po povoljnim cijenama za javno snabdijevanje. Međutim, preduslov za ovakav način dekarbonizacije je postojanje vizije, strategije i planova, što BiH trenutno nema.
Posao decenije: Kinesko-izraelsko partnerstvo uz blagoslov Rusije
„Spasonosni“ ugovor o najmu jednog pogona potpisan u aprilu 2020. godine eklatantan je primjer preuzimanja strateških kompanija bez direktnih stranih ulaganja. Za 30 hiljada KM u prve dvije godine najma, M.T. Abraham Group, preciznije Aluminij Industries d.o.o. Mostar, pored korištenja energetske infrastrukture ostvario je niz drugih pogodnosti, poput zakupa kompletne pokretne i nepokretne imovine pogona Ljevaonice.
Ugovorom je omogućeno i upisivanje založnog prava na imovinu, uvođenje dodatnih partnera, mogućnost otkupa dijela fabrike ili kompletne fabrike uz ekskluzivno pravo preče kupovine. Također, omogućeno je preuzimanje intelektualnog vlasništva.
Dostupni poslovni podaci jasno ilustruju ekonomski potencijal aluminijske industrije.
Kompanija Aluminij Industries d.o.o. Mostar osnovana od strane Amira Gross Kabiria sa osnivačkim kapitalom od 5 hiljada KM u 2020. godini poslovanja, imala je promet od 790.000 KM.
Sljedeće godine promet ove kompanije raste na cca 470 miliona KM i ostvarenom dobiti od skoro 30 miliona KM. Značajno je napomenuti i činjenicu da je vlasnička struktura ove firme promijenjena tako da je umjesto Amira Gross Kabiria kao vlasnik upisana kompanija M.T. Abraham Group S.A. registrovana u „Off shore“ zoni Panami.
Razlog naglog rasta prometa Aluminij Industries-a u korespondenciji je s poslovnim odnosom s Glencore-om, kao i podatku da je zvanično švicarska kompanija u ovom periodu potpisala novi ugovor s RUSAL-om o isporuci 6.9 miliona tona aluminija u periodu 2020-2024.
Podsjećamo, poslovanje zvanično švicarske kompanije Glencore AG International, najvećeg svjetskog trgovca rudama, obilježeno je nizom korupcijskih afera, kršenjem međunarodnih sankcija, optužbama za pranje novca, poreskim utajama te odličnim poslovnim konekcijama sa sankcionisanim ruskim oligarhom Olegom Deripaskom, vlasnikom RUSAL-a, drugog najvećeg svjetskog proizvođača aluminija.
Glencore i RUSAL također su suvlasnici i kompanije EN+ Group jednog od najvećih svjetskih proizvođača „Zelenog aluminija“ proizvedenog iz obnovljivih izvora energije. Identično kao i RUSAL i ova kompanija je sankcionisana od strane Američke vlade.
Prema dostupnim podacima Vanjskotrgovinske komore BIH upravo je Švicarska u ovom periodu i najveći uvoznik aluminijuma u BIH. Iz ove države u BIH je u toku 2021. godine te aprila 2022. godine uvezeno 683 miliona KM vrijednosti aluminija.
Iako nema svojih sirovina Švicarska je jedan od najvećih trgovaca rudama čija berza sirovinama ostvaruje promete od jednu bilijardu USD godišnje. Iz švicarske organizacije “Public Eye” naglašavaju da je trgovina rudama nedovoljno transparentna bez jasnih zakonskih regulativa i kao takva jedan od glavnih prihoda autoritarnih režima.
Veoma interesantan podatak je činjenica da je u toku 2021. godine Aluminij Industries ostvario rekordni promet koji Aluminijski kombinat Mostar u svojoj istoriji nikada nije dostigao. Sukladno ovim brojkama postavlja se pitanje i koristi koju FBIH ima od najma pogona.
Goran Đukanović, ekspert za tržište aluminija, govoreći o cijenama najma pogona „Ljevaonice“, smatra da su one u trenutku preuzimanja stimulativne, obzirom na tadašnju potrebu za zbrinjavanjem dijela radnika nekadašnjeg Aluminija. Međutim, kako ističe, treba izračunati kolika je korist i dobit za vlasnike Aluminij d.d. Mostar od ove poslovne suradnje.
„S razlogom se postavlja pitanje: zar sve to nije moglo da se radi s ranijim ili nekim novim lokalnim menadžmentom i radnom snagom Aluminija? Zašto je bilo potrebno izdati u zakup Aluminij inostranoj kompaniji za posao pretapanja aluminijuma i stvaranje profita na razlici između dva aluminijumska proizvoda bez i s dodatom vrijednošću (ingot-trupac), kada se sve to moglo bez ikakvih problema raditi i u starom Aluminiju? Sve to što se danas radi i proizvodi u Aluminiju radilo se i ranije“.
Đukanović smatra da se proces elektrolize trebao planski zatvoriti u periodu 2015-2016. godine kada je bilo jasno da zbog cijena električne energije ova proizvodnja nije ekonomski opravdana.
„Kada se znalo da je cijena struje visoka i da se neće moći plaćati, zašto se još tada nije krenulo u kupovinu ingota i pretapanje u trupce? Sada za taj posao zarada iznosi i do 700-800 eura po toni aluminijuma uz malu potrošnju električne energije (5-7%) u odnosu na proizvodnju primarnog aluminijuma u elektrolizi, tako da je profit zagarantovan. Aluminijeva livnica ima kapacitet pretapanja oko 160,000 tona godišnje pa izračunajte koja je potencijalna zarada. Zašto taj profit nije omogućen lokalnoj firmi, pa i bivšem Aluminiju, nego inostranoj kompaniji? Kolika je zarada i korist od svega toga za državu BiH? Ili bolje rečeno kolika je zarada i korist pojedinaca iz vrha vlasti koji su omogućili ovaj posao, stranoj kompaniji?“
Hronologija industrijske devastacije BIH: Milijarda duga Aluminij d.d. Mostar
Povećanje cijena električne energije, ključne komponente u procesu elektrolize, krajem 2000-tih godina nagovijestilo je početak problema u poslovanju Aluminijskog kombinata Mostar.
Nemogućnost političkog dogovora SDA i HDZ-a na federalnom nivou, kojim bi se subvencionirala nabavka električne energije, izostanak zajedničke energetske strategije i ideje restruktuiranja ovog giganta, kao i sve veći stepen korupcije, otvorili su prostor za djelovanje različitih interesnih skupina, direktno ili indirektno povezanih sa Ruskom Federacijom poput hrvatskog Prvog plinarskog društva – PPD-a.
Vlasnik Luka Ploče i zastupnik Gazproma u Hrvatskoj PPD i njegove podružnice u Bosni i Hercegovini s Aluminijskim kombinatom Mostar prisno su surađivale od 2016. godine pa sve do gašenja. Tek ulaskom Federalne finansijske policije u Aluminij Mostar potvrđeni su navodi medija te je jasno prezentirano na koji način su sklapani nepovoljni ugovori za Aluminij Mostar ukupne vrijednosti cca. pola milijarde KM.
Nepovoljni ugovori s dobavljačima te „nerazumijevanje“ JP Elektroprivrede HZHB, osnovane jednim dijelom i zbog opskrbe najvećeg potrošača električne energije u BIH Aluminija Mostar, doveli su 2019. godine do akumuliranog duga od 400 miliona KM. Upravo tri četvrtine duga odnosilo se na potraživanja Elektroprivrede HZHB te drugih dobavljača, prvenstveno Glencore-a kao i domaćih kompanija poput FEAL-a Široki Brijeg.
Danas, skoro tri godine nakon dolaska u Mostar, Amir Kabiri pozicioniran je kao centralna figura gospodarskog, kulturnog i sportskog života kreiranog direktno ili indirektno od strane HDZ-a BIH. Dobitnik „Večernjakovog pečata“ za privrednika godine, sponzor i član uprave HŠK „Zrinjski“ i mecena nekadašnje galerije Aluminijuma koju je pod novim imenom nedavno otvorio zajedno sa Draganom Čovićem uveliko je amortizovao odgovornost ove stranke za propast Aluminijuma Mostar.
Zvanično, za dolazak M.T. Abraham grupe predvođene Amirom Gross Kabirijem i kineskih partnera u Aluminij Mostar najzaslužniji je poduzetnik Marko Laco sa snažnim „backgroundom“ u HDZ-u. Kako Žurnal. Info navodi, Marko Laco, vlasnik kompanije IT-odjel d.o.o. te u jednom trenutku menadžer M.T. Abraham Group za Balkan u porodičnim je vezama s Milenkom Čovićem, vlasnikom kompanije „Katarina“ koja je godinama izdašno finansirana od institucija na čijem čelu se nalaze kadrovi ove stranke.
A da političkim akterima u BIH, prvenstveno HDZ-u, fokus nije bio spašavanje Aluminijskog kombinata Mostar, kojim su suvereno vladali desetljećima, pokazuje i primjer indolentnog odnosa prema imovini koja nije predmetom poslovne suradnje s izraelsko-kineskom grupacijom.
U tome su svakako imali podršku i Vlade FBIH kao i resornog ministra Nermina Džindića čiji je dosadašnji mandat obilježen nizom afera od kojih izdvajamo dopuštanje institucionalnog haosa u OIEIEK-u kojim je investitorima bliskim HDZ-u omogućen monopolistički položaj nad subvencijama za solarne elektrane u vrijednosti od 51 miliona KM.
Upravo iz ovog ministarstva informisali su nas da oni nemaju podatke koliko je dosad finansijskih sredstava uplaćeno na račun Aluminij d.d. Mostar po osnovu ugovora s kompanijom Aluminij Industries d.o.o. Mostar. Također nemaju podatke o tome ko je učestvovao u pregovorima s ovom kompanijom, a kako navode, kontrola poslovnog odnosa ovih kompanija vrši se na način da Aluminij d.d. svakih 6 mjeseci dostavi Informaciju o stanju i realizaciji ugovora.
Zdenko Klepić, sadašnji predsjednik Nadzornog odbora Aluminij d.d. nije želio razgovarati za portal Tačno.net dok je direktor Danijel Bukovac istakao da nema dozvolu Nadzornog odbora za razgovor s medijima.
S trenutačno odgovornim kadrovima u Aluminij d.d. Mostaru željeli smo razgovarati o navodima iz prijave o finansijskom kriminalu koji se tiče prodaje zaliha anoda/petrol-koksa Aluminij Industries-u po 10 puta nižoj cijeni od tržišne.
Prema podacima iz prijave koja je dostavljena SIPA-i, FUP-u, Tužilaštvu HNK kao i Tužilaštvu BIH, 4000 tona gotovih anoda, specifične sirovine koja se koristi za proces elektrolize, a koje su ostale nakon gašenja proizvodnje u Aluminij d.d. Mostar, prodano je kompaniji Aluminij Industries za cca 65-70 USD po toni iako je u tom trenutku na tržištu ova sirovina koštala od 650 do 670 USD. Prema procjenama, Aluminij d.d. na ovaj način je oštećen za 4,6 miliona KM. Anode su nakon prodaje ruskim brodom „Darina“ iz luke Ploče transportovane do Ankone-Italija.
SIPA je potvrdila da je zaprimila tri prijave početkom 2022. godine od kojih su dvije prijave dostavljene Tužilaštvu HNK, a jedna FUP-u na dalje postupanje.
Iz odgovora Tužilaštva HNK nisu precizirali da li su pokrenuli istragu u ovom predmetu. Ova pravosudna institucija nakon Izvještaja Finansijske policije FBIH o poslovanju Aluminija d.d. uputila je zahtjev za dodatne provjere o eventualnim kaznenim djelima u vezi poslovanja s velikim dobavljačima. Do danas bez epiloga.
Iz Vlade FBIH nisu odgovorili na pitanja o razlozima kontinuiranog prolongiranja finansijske konsolidacije Aluminija d.d. Mostar.
Upravo prolongiranjem konsolidacije Vlada FBIH zamrznula je bilo kakav oblik mogućnosti plaćanja ili rješavanja dugova prema vjerovnicima koji iznose oko cca 400 miliona KM.
Iz Elektroprivrede HZHB za portal Tačno.net potvrdili su da kompanija Aluminij Industries d.o.o., iako je to ugovorom s Aluminij d.d. Mostar precizirano, nije sklopila nikakav sporazum o naknadi potraživanja koja s ovim vjerovnikom iznose u ovom trenutku 295 miliona KM.
Danas, Aluminij d.d. postoji samo kao pravni subjekt s prihodima od naplate najamnine pogona, čime ostvaruje knjigovodstveni gubitak od cca 15 miliona KM godišnje. Obzirom na činjenicu da je Aluminij d.d. iznajmljen na vremenski period od 15+15 godina, procjene su da će ovo preduzeće akumulirati dodatnih 450 do 500 miliona KM.
Kada u obzir uzmemo i zatezne kamate te sudske troškove na ukupni dug od 400 miliona KM vjerovnicima dolazimo do podatka da će Aluminij d.d. za trideset godina biti u finansijskoj dubiozi od cca jednu milijardu KM.
Detalje ugovora o najmu iz resornog ministarstva nisu željeli komentirati pravdajući tu odluku „bezuslovnom povjerljivošću svih odredbi Ugovora“.
Strateški interes Kine i Rusije: Dragan Čović i Milorad Dodik
Prodaja ili preciznije preuzimanje državnih kompanija poput naftne Rafinerije Brod ili Aluminij d.d. Mostar i njihov prelazak u rusko ili kinesko vlasništvo očigledno je uslovilo političke pozicije Milorada Dodika i Dragana Čovića što je posebno vidljivo u kontekstu dešavanje u Ukrajini. S tim činjenicama nikoga ne treba iznenaditi izostanak podrške Dragana Čovića odluci za uvođenje sankcija Rusiji ili Dodikova podrška invaziji.
Profesorica sigurnosnih studija Edina Bećirević naglašava da su eksperti godinama smatrali da Kina za razliku od Rusije nema “alternativnu političku viziju” za Zapadni Balkan. Sukladno takvom stavu, prema njenom mišljenju, zapadni zvaničnici su bili iznenađeni savezništvom Kine i Rusije u Savjetu sigurnosti UN-a i pokušajima destabilizacije BIH.
“Stručnjaci su godinama tvrdili da Kini, zbog ulaganja odgovara stabilna ekonomska situacija koja je moguća jedino ako Bosna i Hercegovina postane članica NATO-a i Evropske unije. Danas je očigledno da je Kina odustala od neutralnog stava o političkoj orijentaciji Bosne i Hercegovine. Posljednjih nekoliko godina u savezništvu s Rusijom, uvidjela je da porast populističke politike na Zapadnom Balkanu prirodno olakšava njen ulazak u regiju. Antizapadni i euroskeptični lideri u regiji su bili vrlo otvoreni da alternativu EU i NATO-u vide u Pekingu i Moskvi, a kinesko savezništvo s Rusijom se vidi u naporima da se zatvori OHR, i u podržavanju secesionističke politike Milorada Dodika.”
Prema mišljenju profesorice Bećirević, uloga Kine u političkim odnosima unutar BIH zavisit će od šireg geopolitičkog konteksta te budućih odnosa Kine i Rusije. Kako naglašava, ukoliko se to savezništvo pojača protiv “neprijateljskog Zapada” to će se svakako odraziti na Bosnu i Hercegovinu i Zapadni Balkan u cjelini.
U ovom trenutku niko sa sigurnošću ne može predvidjeti u kojem smjeru će se razvijati politički odnosi unutar Bosne i Hercegovine jer oni u velikoj mjeri zavise od geopolitičkih odnosa Zapada s jedne i Rusije i Kine s druge strane.
Međutim, ono što je sasvim jasno je podatak da je Bosna i Hercegovina kontinuiranim uništavanjem vlastitih industrijskih potencijala te njihovom predajom stranim investitorima, uveliko propustila priliku da sama određuje vlastitu sudbinu.
Na upite portala tačno.net do objave ovog teksta nisu stigli odgovori: ambasade Ruske Federacije i ambasade Narodne Republike Kine u BIH. Predstavnici kompanije Aluminij Industries d.o.o. zahvalili su se na interesu ali su odbili da odgovore na upite.
Iz HDZ-a BIH nije stigao odgovor na zahtjev za intervju sa predsjednikom ove stranke, Draganom Čovićem.
