Sudbina trebinjske firme „Metalac“ predstavlja klasičnu privatizacionu priču i primjer kako su nekada uspješna državna preduzeća skončavala u stečaju, njihova imovina u starom gvožđu, a nekretnine u rukama novopečenih moćnika i bogataša.
Piše: capital.ba
„Metalac“ je bilo jedno od najuspješnijih hercegovačkih preduzeća sa skoro 500 zaposlenih i radilištima širom bivše Jugoslavije. Ova firma radila je sve metalne konstrukcije u Crnoj Gori, Dalmaciji i Hercegovini, a radilišta i poslovne prostore u svom vlasništvu imala je u Novom Sadu, Podgorici, Sarajevu…
Kao i većina ostalih državnih preduzeća i „Metalac“ je preživio rat, ali ne i poratne godine i kasniju privatizaciju. U vlasništvo Mate Uljarevića, vlasnika trebinjske firme „Neimarstvo“, „Metalac“ je dospio 2003. godine. Bivši radnici kažu da je sunovrat njihovog preduzeća krenuo i prije privatizacije kada su ga napustili ugledni inženjeri, a da je prelaskom u privatne ruke samo ubrzana njegova potpuna propast.
Stečaj u „Metalcu“ otvoren je u martu 2009. godine, a okončan dvije godine kasnije. U trenutku pokretanja stečajnog postupka, vrijednost imovine ove firme procijenjena je na 572.000 maraka, a priznata potraživanja čak 10,79 miliona KM. Šta se desilo sa vrijednom imovinom i u čijim rukama su završili poslovni prostori širom bivše zajedničke države više niko nije ni pitao.
Bivši radnici smatraju da je za potpuni krah „Metalca“ najodgovorniji v.d. direktora Momir Milićević. Centar javne bezbjednosti Trebinje 2007. godine podnio je krivičnu prijavu protiv Milićevića zbog sumnje da je u svojstvu v.d. direktora „Metalca“ u drugoj polovini 2006. iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svojih ovlašćenja. On je osumnjičen da je kaznu i sudske troškove od 4.800 KM koje mu je izrekao Osnovni sud Trebinje platio novcem „Metalca“, te da je na taj način i za taj iznos oštetio preduzeće. To je i jedino zbog čega je odgovarao Milićević, a u zatvoru je proveo tri mjeseca. Protiv njega su bivši radnici podnijeli krivičnu prijavu u kojoj su ga teretili za brojne nezakonitosti i propast njihovog bivšeg preduzeća‚ ali trebinjsko tužilaštvo je prijavu odbacilo i donijelo odluku o obustavljanju istrage.
„Metalac“ i njegovu imovinu nije zaobišla ni poznata afera „Alijagići“ u kojoj su glavnu ulogu imala braća Salih i Muamer Alijagić. Oni su potraživali višemilionsku naknadu na ime mašina i repromaterijala oduzetih tokom rata iz njihove bravarske radnje koja je skladištena u „Metalcu“. Ovaj slučaj okončan je tako što je Republika Srpska obavezana da Alijagićima isplati ukupno 6,3 miliona KM, ali konkretnom presudom zaobiđen je „Metalac“.
Stečajni postupak u ovom preduzeću okončan je 10. marta 2011. godine. U krugu te bivše firme u Trebinju danas se nalazi stanica za tehnički pregled vozila. Kada se na to nadoveže činjenica da rad stanica tehničkog pregleda u cijeloj Srpskoj, pa tako i ove u krugu bivšeg „Metalca“, kontroliše firma čiji je suvlasnik sin premijera Srpske Marko Višković, o čemu je Capital pisao, jedini zaključak je da političari i sa njima povezana lica jedini imaju koristi od propasti i uništavanja nekadašnjih uspješnih privrednih giganata.
I tako će biti dok god medijima i javnosti bude bilo važnije o čemu je Dodik pričao sa Putinom i šta je Šefik Džaferović rekao na Generalnoj skupštini UN-a, nego odgovor na pitanje zašto niko nije završio iza rešetaka zbog dvije decenije duge pljačke državnih resursa i imovine.