Gošća u posljednjoj epizodi podcasta „Mrzim kada sama šetam noću“ je Jadranka Miličević, direktorica Fondacije CURE, mirovnjakinja, feministkinja, aktivistkinja, borkinja za ženska prava i uspostavu trajnog mira u zemlji i regionu. S njom smo razgovarali o feminizmu, ženskom aktivizmu u ratnim i poratnim vremenima, ženama u politici, osnaživanju žena i važnosti zajedništva i solidarnosti.
Autorka: Vanja Šunjić
Govoreći o tome zašto veliki broj obrazovanih, emancipovanih, ostvarenih žena u našem društvu odbija da se izjasne kao feministkinje, Miličević objašnjava da je to zbog neznanja koje je velika prepreka.
„Zbog stereotipa i predrasuda koje postoje u našem društvu, veliki broj žena bježi od identiteta feministkinje. Fenomenalno mi je slušati i razgovarati sa divnim, jakim, moćnim ženama u manjim lokalnim zajednicama koje odbijaju priznati da su feministkinje. A onda one nabroje tako fenomenalne stvari, briga u lokalnoj zajednici, humanitarni rad, pokretanje inicijativa, mijenjanje zakona… I onda ja kažem: “Sad ću vam kratko objasniti šta je feminizam.” Kad to završim, žene zaključe da jesu feministkinje“, pojašnjava Jadranka Miličević.
Kroz svoj rad i kontinuiranu involviranost u aktivizam u savremenom bh. društvu, gotovo da nema lokalne zajednice u BiH u kojoj nije bila sa svojim saradnicama i pokretala inicijative. Ona ističe da su se desile velike promjene, ali zahvaljujući isključivo civilnom sektoru, no da poluge moći ove stvari ne zanimaju, te da su patrijarhat, neznanje i stereotipi i dalje veliki problemi našeg društva.
„Jako je teško biti žena u patrijarhalnom društvu. Pozicija muškaraca se zna, a pozicija žene je potlačena, ma koliko se mi suprotstavljale tome. I dalje smo u sistemu neprepoznate i onda nije čudo što nam se ovakve stvari dešavaju. Posebno ću naglasiti to da kako nas devedesetih nije bilo na pregovorima za mir (uprkos svim neformalnim inicijativama za prestanak rata koje su upravo pokretale žene), tako nas danas nema na važnim sastancima. Žene imaju kapacitete, mogućnosti, strategije, ali pozicije moći ne žele to da prihvate. Mi smo prvi u regiji donijeli Zakon o ravnopravnosti polova, kao inicijativu grupe fenomenalnih i jakih žena i nekoliko muškaraca, no taj zakon se ne primjenjuje. Prvi u regiji smo oformili radne grupe iz cijele BiH, pa su žene mijenjale Izborni zakon. Od 1996. do danas imamo rezultate na koje smo stvarno ponosne. U BiH postoji osam sigurnih kuća, SOS telefoni i drugi podržavajući servisi. Da nije bilo žena, ne bi ni oni postojali i ne bi se niko iz sistema sjetio, niti dan danas daju podršku 100 odsto za te stvari“, podsjeća ona.
Fondacija CURE je na prvoj liniji odbrane kada su u pitanju prava žena, djece i svih drugih marginalizovanih i obespravljenih, kako na ulici, tako i kroz različite inicijative, obrazovanje, zagovaranje… Miličević ističe da to jeste teško u društvo u kojem živimo, a koje je socijalno zapušteno, ekonomski oslabljeno i tradicionalno, ali da joj fenomenalne žene i mladi ljudi ulijevaju snagu.
„Ponosna sam na fenomenalne žene iz cijele BiH, posebno u manjim lokalnim zajednicama, jer niko nije uspio da nas rastavi. Mi imamo kontakte, putujemo, sarađujemo, pokušavamo pomoći svim ženama u BiH. Mnoge stvari za dobrobit društva su urađene zahvaljujući fenomenalnim inicijativama i pozitivnoj energiji, jer veliki broj žena neće da budu dio stada i da im bude nametnuto ko su i šta su. Ali nekada žene iz straha ne smiju i ne mogu dati javnu podršku, zbog toga se čini da je zajednica razjedinjena, a nije”, podsjeća.
Na pitanje da li se nekad umori od borbe, budući da previše truda ulažemo da gradimo bolje i ljepše društvo, a zbilja nas stalno demantuje, naša sagovornica odgovara da nikada nije umorna i da nastavljamo dalje.
„Bez obzira na veliko iskustvo u aktivizmu, još nisam umorna. Kroz svaki odlazak na teren i rad sa mladima ja punim svoje baterije. To mi je jako važno, da neki trag osoba ostavi za sobom, jer to je smisao života, dati doprinos. Ako ne znaš koja prava imaš, niko ti ih na tanjiru neće poslužiti. Mi nastavljamo dalje“, ističe.
