Ne volim da čačkam po srcu. Nije prijatno. Dugo se u njemu taložilo, bivalo potiskivano, pa onda strah od svega onoga što bi moglo eruptirati vrišti: „ne diraj!“. S druge strane, ima nešto jače u meni. Nešto što mi nikada nije dozvoljavalo da ćutim. Uvijek je tražilo da se bunim, da kazujem.
Danima razmišljam o našoj državi. O političarima, mafijašima, profiterima. O onima kojih više nema. Kada se održavaju parastosi, godišnjice, pomeni, njihova imena se pominju na sav glas. Kliče im se. Dali su živote za nas? Samo živote?
Mogu da govorim o svima, bol je bol. I iako sebe ne volim da stavljam u prvi plan, ovaj put ću želim da govorim iz svog srca. Srca djeteta koje su ovaj i onaj u toku svojih političkih igara odlučili da slome.
Nisu oni dali samo živote. Dali su i dijelove života svojih majki, djece, supruga, sestara, braće. Imam utisak da veoma mali broj ljudi to shvata. Shvataju oni koje to boli, ovi drugi olako shvataju i ne misle mnogo o tome. Dao je i prisustvo na dodjeli moje Vukove diplome, dao je sve one priredbe na kojima sam učestvovala smješeći se i kradom zamišljajući da gore ipak mogu da nas vide. Nije to bilo manje bolno, ali je bilo malo lakše. Nije bilo nikoga da mi aplaudira. Dok je jedan roditelj bio gore, drugi je morao da radi kako bismo mi dole mogli da živimo.
Nije ga bilo da mi čestita osamnaesti rođendan i da me prekori što sam odlučila da pušim.
Osim njega, dala sam istinsku sreću, jer ni jedan događaj mog života nije bio potpun. Kada sam išla na matursko veče, dobar dio rodbine je kradom obrisao suze, ne i ja. Kao što rekoh naučila sam da emocije držim zakopanim. Nabacila sam svoj najbolji lažni srećni osmijeh i gurala dalje.
Kada sam trebala da krenem na fakultet nije bilo njega da ga pitam kako su proticali njegovi studentski dan, kakav je život u studenjaku i kako se on snašao kilometrima daleko od kuće. Za osam godina prisustva u mom životu to nisam stigla da pitam. Stigao je da pokaže nekoliko zadaća iz matematike i da me odvede prvi dan u školu. Nažalost, postoje dječica koja nisu dobila ni toliko.
Nije bio prisutan na odbrani mog diplomskog rada. Sjedila je tamo mama, koja je ionako jedva suzdržavala suze, vjerovatno potajno misleći o onome o čemu sam i ja mislila. Prećutno smo znale.
Nije bilo novih godina, srećnih Božica, Vaskrsa i istinskog slavlja. Nije ih ni moglo biti. Svi su oni bili približno isti. Gledali smo tu krnju porodicu i pružali svako od sebe najbolji mogući privid sreće.
Dali smo mnogo. Zauzvrat dobili vrlo malo. Jedan orden, tapšanje po ramenu, neka zakonska primanja, smještaj u studentskom domu, i jednu stipendiju od boračke organizacije za vrijeme šesnaest godina školovanja. Neke pravedne nagodbe ne bi moglo ni biti, ne postoji to što su mi mogli dati da bi mi nadoknadili izgubljeno.
Ne mogu mi nadoknaditi ni to što ću jednog dana otići do oltara vjerovatno opet suzdržavajući suze. Što ću svom djetetu morati objašnjavati da nema djeda, i da ga se i ja jedva sjećam. Što nije bilo nikoga da me u životu zaštiti onako kako to samo otac može. Što je moj brat mora da odraste sa trinaest godina i bude u neku ruku glava porodice. Što je morao da zida našu kuću i dobrim djelom zbog toga napusti fakultet. Što nije bilo nikoga da nam objasni kako se vozi auto. Što je mama morala biti i mama i tata. Što je provela brojne Nove godine sjedeći sama kod kuće jer se nigdje nije uklapala, a možda je odbijala i pozive na druženje iz sažaljenja. Što nikoga nije bilo da mi da očinski savjet prilikom odabira posla.
Nagodbe nema, ali želim da se zna. Neka znaju šta smo dali i šta smo izgubili. Možda će onda i oni drugi znati da cijene više svoje porodice. Djeca će možda shvatiti značaj i ulogu roditelja. Možda će danas neko pročitati ovo i konačno razumjeti. Možda će i oni gore znati koliko su nam nedostajali. Možda…
eTrafika.net – Jelena Despot