Zaista su rijetke osobe koje se bave onim što vole i koje istinski uživaju u svom poslu. Jedan od njih je i banjalučki fotograf Zoran Mrđenović kome se lice ozari čim ga upitate za posao. Ipak, to „banjalučki“ koristimo samo da bismo označili mjesto njegovog prebivališta, jer njegov talenat prevazilazi granice regiona pa ga fotografisanje često vodi u Italiju, Francusku, Njemačku, Luksemburg, Češku, Grčku…
O obimu njegovog rada najbolje govori činjenica da mu je popunjen svaki vikend sve do oktobra, jer je počela sezona vjenčanja na kojima je najčešće angažovan. Ipak, on se ne buni već ističe kako najviše voli raditi sa mladencima, te se često sprijatelji sa njima.
„Nema besmislenih zahtjeva mladenaca, uvijek se nađemo jednom ili dva puta kako bismo dogovorili sve, čak potpisujemo i ugovor. Sve se radi kroz dogovor i uvijek se nekako zbližimo. Sada sam se vratio iz Njemačke i zaista sam se na vjenčanju osjećao kao gost koji je slučajno ponio fotoaparat pa mu je bilo zanimljivo da bilježi sve naokolo. Prije je bilo svega što mi se ne sviđa, ali sam uspio isfiltrirati klijentelu kako bi meni bilo ugodno i kako se ne bih stidio što sam radio određeno vjenčanje“, govori nam on, te dodaje kako više uživa u radu sa mladencima nego sa modelima, koji su mu znali napraviti probleme.
„Dešavalo se da se djevojka javi zbog fotografisanja, dogovorimo detalje i nakon odrađenih fotografija me zove njen momak koji mi prijeti. Bilo je nezgodnih situacija i nije ti svejedno kada neko takav ima tvoj broj telefona i zna gdje radiš“, priča Mrđenović.
Kako kaže, dok se učio zanatu zapisivao je parametre za svaku fotografiju koju je snimio. Nije pohađao kurseve niti imao učitelje, pa čak ni one virtuelne.
„Uglavnom sam vježbao sam i vjerujem da se tako najbolje nauči, kada pokušavaš da dođeš do cilja sopstvenim snagama. Tada nije bilo ni Jutjuba kako bi se tamo moglo nešto naučiti. Postojale su knjige, ali sam učio pomoću aparata“, priča nam on, i sa osmijehom se prisjeća otvaranja svog prvog studija. Prvo snimanje trajalo je čak 7 sati, a koliko je umoran shvatio je tek kada je došao kući.
„Bilo je momenata kada sam mislio i odustati od svega. U početku ne znaš ni kako da se postaviš prema klijentima i jednostavno se svega nakupi, pa je došao period od dva-tri mjeseca kada nisam mogao ni pogledati fotoaparat. Sve je preokrenuo jedan odmor, otišao sam sa sestrom na more i napunio baterije. Tada sam prelomio nešto u sebi i sada imam drugačiji odnos i prema poslu i prema klijentima. Već je prošlo 10-11 godina kako se zanimam fotografijom i to će ići i dalje.“
Poznat po provokativnijim fotografijama nagih tijela, Mrđenović iz znanja o sportu i fizičkoj konstituciji crpi inspiraciju za fotografisanje modela. Pošto je fasciniran antičkom Grkom i njenim olimpijcima, fotografije za prvu izložbu radio je sa Sašom Kecmanom.
„U njemu sam vidio potencijal za tako nešto i mogu reći da su mi te fotografije i danas jedne od najdražih. Volim ljepotu ljudskog tijela, nebitno da li muško ili žensko, i volim to iskazati na fotografiji. Naravno, sve u dozama pristojnosti i sa umjetničkim notama“, navodi on.
Njegov stil nikada ne prelazi granicu vulgarnosti, ali se dešavalo da dobije takve zahtjeve od klijenata.
„Ja im tada objasnim da imam svoj stil od koga ne želim da odstupam iako oni meni plaćaju“, kaže Mrđenović, te dodaje da su više od 90% njegovih modela djevojke koje nikada ranije nisu bile pred fotoaparatom. Kako tvrdi, on sam ne voli da se fotografiše.
„Uvijek sam bježao od kamere i fotoaparata. Ne volim ni da gostujem na televiziji, ali dođe dan kada se super osjećam i želim da to zabilježim. Generalno ne volim da se fotografišem, mada se to ne bi reklo po mojim fotoalbumima. (smijeh)“
Zbog cjelodnevnog rada privatni život itekako ispašta. Dosadašnje veze bile su osuđene na propast zbog mnoštva obaveza i stalnog kontakta sa drugim djevojkama.
„Da imam porodicu mogao bih izbalansirati da nađem vremena i za njih, ali pošto sam samac posao mi je sve. Dok sam bio u vezama trudio sam se da posvetim vremena djevojkama, ali su neke smatrale da to nije dovoljno. Smetala im je priroda mog posla, jer imam dosta kontakata sa djevojkama, što one nisu mogle da podnesu. Fotografisanje ima lošu stranu što se tiče veza, ali doći će neka koja će moći da to podnese“, nada se Zoran.
Svoje početke bavljenja fotografijom vezuje za ekskurziju na prvoj godini DIF-a. Uz pomoć digitalnog aparata spoznao je čari fotografije i jako je zavolio. Ipak, sklonosti za umjetnost i fotografisanje iskazivao je i kako dijete.
„Kao mali sam volio da slikam portrete, pa sam se tu nadovezao, samo nekom drugom tehnologijom. Kada me neko pita kada sam se počeo baviti time kažem ‘od malena’, jer mi je to baš usko vezano. Imam kumove u Grčkoj pa sam često tamo putovao i uvijek sam nosao fotoaparat. Kada odnesem film na izradu fotografi su me uvijek pitali ko je snimio te fotografije. Nisam pridavao tome značaj, ali mi je bilo drago kada me to pitaju. Prvo sam kupio Canon na film i najveće razočarenje mi je bilo kada sam snimio mnoštvo zanimljivih scena i detalja po gradu, ali se film nije mogao razviti. Ubrzo sam prešao na digitalnu fotografiju, uvidio sam da bez toga ne mogu. Analogna je više za svoju dušu, posla bez digitalne nema.“
Portrete je prvo vježbao radeći sa sestrama, zatim su došle na red drugarice, pa modeli. Prva priznanja za njegov rad stigla su čak iz Amerike.
„Slao sam radove na konkurse jer mi je bilo zanimljivo da neki profesionalci ocijene moj rad. Prvu nagradu sam osvojio u Americi, dobio sam poziv da dođem u Las Vegas po kristalni pehar, dok sam srebrni medaljon dobio poštom. Međutim, dolazak je bio o mom trošku pa nisam mogao sve to realizovati. Onda su uslijedile nagrade na bh. nivou, što je dovelo do toga da shvatim da imam potencijala i da se mogu baviti ovim poslom“, kaže on, dodajući da sve rjeđe šalje svoje fotografije na konkurse.
Već godinama planira izložbu u Banjaluci, ali nikako da pronađe malo vremena za organizaciju. Kaže da ga je prva izložba izmučila i razočarala, pa prilično odugovlači sa novom.
„Tada sam tražio sponzorstva od Grada i velikih kompanija, obilazio tv stanice i najavljivao izložbu, ali nije bilo mnogo sluha. Nakon izložbe su se mnogi javljali kada su vidjeli kako je sve prošlo i pitali zašto nisam njima javio. Godina za godinom prolazi, razmišljao sam da ove godine uradim izložbu, čak sam kontaktirao i neke ljude sa kojima sam mislio sarađivati, ali se sve odužilo i nikako da počnem sa realizacijom. Nemam dovoljno vremena da se posvetim tome kako bih odradio kako treba. Radije neću raditi ako nemam volje i vremena da uradim kako sam zamislio, nikada nisam radio nešto na pola“, govori nam on.
Dok sa nestrpljenjem očekujemo obećanu izložbu i neke nove fotografije, preporučujemo vam da svratite do stranicemrdjenovic.com i pogledate ostatak njegovih radova.
eTrafika.net – V. Stokić, Foto: Z. Mrđenović