Proslavismo još jedan rođendan Republike Srpske. Govori, pisanja, prijemi i akademije, velike riječi iz sitnih utrobica, isprazno ponavljanje iz nešto većih. Kako u mejnstrim tako i u raznim andergraund glasilima, a opet zavisno od pozicije, provlačila su se pisma nezadovoljnih i obespravljenih ili opet hvalospjevi i bajke bez trunke dodira s realnošću.
Elem, kada čovjek govori o Republici Srpskoj, o ljubavi prema istoj, sve češće čujem pitanje „A šta mi je dala?“. No kakva je to ljubav ako zahtijevaš da tebe neko voli jer ti voliš njega? Kako odrediti recipročnost u ljubavi? Mora li sve da bude “koliko ti meni toliko ja tebi”?
U ljubavi nema racionalnosti.
Ja volim Republiku Srpsku i tačka.
Treba i meni posao, plata, stan, automobil, no neću da mi to neko da, već hoću da to zaradim. Neću da mi daju posao, već da me zaposle. Ponekad u svakome od nas prevlada taj materijalni aspekt. Kod nekih nažalost samo takav i postoji.
Sada je glavna vijest kada neko napiše pismo, pa još otvoreno. Jedno takvo je napisao i čovjek, sin poginulog borca koji traži zaposlenje.
Kuka na nepravednost u zapošljavanju, na podobne koji zauzimaju mjesta. Žali se na korupciju, kriminal. Istina! Sve je istina što je rekao. Ne znam šta su moji bližnji sanjali kada su bili na frontu i kakvo su društvo zamišljali nakon rata. Ni ja nisam ovo zamislio, zamišljam nešto drugo. No opet ovo društvo koje je teški bolesnik, na dijalizi i hemoterapiji zajedno, nije potpuno zaboravilo djecu poginulih boraca. Dalo im je besplatno školovanje, smještaj u domovima, stipendije. Invalidnine i primanja, umjesto očeve plate. A pitanje je da li bi ti očevi bili zaposleni da su živi. Surovo? Da. Nažalost, istina. Obećana im je prednost pri zapošljavanju. Dakle društvo je dalo i više nego što može s obzirom da je očajno i bolesno.
Pa opet i kada se iškoluju djeca opet traže, žele da i dalje ostanu djeca.
Ne može se platiti ni kupiti ljudski život. Nijedno društvo ne može nadomjestiti bol za bližnjim. Ne postoji pravedna nadoknada i nikada neće ni postojati. Emocije se ne mogu kupiti. Nemoguće je vratiti izgubnjeno djetinjstvo bez stuba porodice. Tolike trenutke sreće i tuge podijeljene samo sa jednim roditeljem. Koliko se samo sinova oženilo, a kćeri udalo bez očevog blagoslova. Gdje su mature, diplome, prve ljubavi, razočarenja. To se ne može ni platiti ni naplatiti. Zato i jeste tako dragocjeno.
Bijesan sam što će se roditi toliko djece koja nikada neće upoznati svog djeda.
Ko je kriv? O tome možemo do sutra da govorimo i nikada nećemo imati na koga da upremo prstom. Svi su! Kako pokazati prstom na sve?
Bježim od klišea ali kliše je svuda oko nas pa ću parafrazirati Kenedija – ne pitajte šta Republika Srpska može da učini za vas, već šta vi možete da učinite za Republiku Srpsku.
Zamislimo da učinimo dobro nekom ko je pored nas, komšiji, poznaniku, prolazniku. Ne kada su praznici, već svaki put kada možemo. Zamislite da pomognemo nekom da proda svoj proizvod, da pokrene neki posao? Da nekoga naučimo zanatu, da mu damo hljeb u ruke. Bi li tada društvo bilo bolje? Da ne iskoristimo veze da do nečega dođemo čak i kada smo u mogućnosti. Ne ponudimo i ne uzmemo mito. Čekamo u redu pristojno, dok su s druge strane šaltera ljubazni i marljivi.
Kako bi bilo da prestanemo da poistovjećujemo državu sa Milom, Mladenima, Draganom i ostalima? Da shvatimo da su oni samo dio servisa građana, sa ograničenim povjerenjem datim da učine to i to.
Ne, toga nema. Da diplome zaista vrijede pokazali bi kroz znanje. Svi oni koji su varali na ispitima, platili su svoje zvanje. O njima govorim. Oni su razlog što je društvo korumpirano i što će nastaviti da bude takvo. Svi smo pristali na to. Pristajemo da elita i akademici imaju svoje privatne fakultete gdje stvaraju podanike.
Kada prestanemo da dajemo blanko podršku i ne budemo pristajali na laži i prevare biće bolje društvo jer ćemo mi biti bolji. Mi smo dio ovog društva, svi smo u većoj ili manjoj mjeri odgovorni. Prestanimo da posmatramo društvo i državu kao nešto odvojeno od nas, kao nešto strano i tuđe. Nešto što treba prevariti, oštetiti. Potkadamo je u većoj ili manjoj mjeri jer to smatramo ničijim, ili smatramo da nama pripada da smo zaslužili. A jesmo li? I koga potkradamo do sebe? Otimamo od potomaka.
Sada muk do narednog Dana republike. Nije važan više ni Mita ni Pera, važno je bilo baciti prašinu i eventualno sebe udomiti. Drugim riječima, pisci otvorenih pisama imaju bolji pregled, tačniji i istinitiji upravo zato jer su s druge strane. Da im je odmah udovoljeno, da su odmah dobili posao, pisma ne bi bilo, društvo bi bilo dobro ili bar dobro po njih. Neko drugi bi pisao pisma…
Pozivamo se na pretke! Tražimo u ime očeva! Samo me zanima čime li će se naša djeca ponositi, šta smo to mi učinili i šta činimo?
eTrafika.net – Marko Šuka